Još jedna radna subota, ah što mi je to već dojadilo, govorim sebi.
U obavljanju svog posla stiže mi poruka od mame da on nije dobro.
Kažu povraća krv, ne sluti na dobro.
Kontam, ma jak je on, preživit će on to sve.

Dolazim kući, neka tišina se osjeti.
Pitam ima li novosti, vele da nema i da će znati poslije kad odu u posjetu.
Poziv, neko zove.
Pitaju za njega i kontam u sebi, kakav je to čovjek prije svega.
Majka dolazi u sobu i kaže da je umro.
Nije htjela reći, babo joj rekao da ne govori.

Plač, tuga i jauci.
Možda sam ga mogao još jednom vidjeti.
Kako je njegovima tek?
Drhtanje, oči crvene, gubitak daha i neravnomjerno disanje.
Nesanica i taj pogled u prazno, a duša boli.
Pogled oca koji nije jeo 24 sata, nije spavao, a kako i neće.
Bili smo ko nokat i meso.
Bio je babin nesuđeni brat, čovjek kod koga je bio više nego kod kuće.
Bio mi je rođak, ali kao da mi je amidža (stric) bio.
Umro je u trenutku kad je babo došao u posjetu, kao da ga je čekao.

Sad si gdje manje boli,
Sad si sa Adom na boljem mjestu,
Sad nas sve gledaš odozgo.
Odmori se, o ti dušo smirena.

Dio mene se otkide,
Neizreciva bol nastade,
Svjetla nestade,
Da li se može iz ove tmine izvući?

Dio mene je nestao.
Popunjava ga praznina i želja.
Želja da se što prije vidimo.
Do ponovnog susreta,
Adnana izljubi i gledaj nas,
Nikada nećeš biti zaboravljen,
Sve dok je tvojih kotlara,
Kako si nas uvijek i zvao.