Dietrich Bonhoeffer njemački je luteranski pastor i teolog te simbol mirovnog pokreta i djelovanja koji se u vrijeme nacističkog ludila suočio se s jednim od najtežih etičkih pitanja: kako kršćanin može etički i teološki opravdati sudjelovanje u zavjeri za ubojstvo, makar se radilo i o tiraninu Adolfu Hitleru? Kao pacifist i kršćanin suočavao se ogromnim moralnim dilemama, a u Etici daje uvid u svoja razmišljanja o ulozi kršćana u suočavanju s nezamislivim zlom. Njegova djela Otpor i predanje i Etika pružaju dubok uvid u njegovo razmišljanje o odgovornosti, slobodi i poslušnosti Bogu u ekstremnim okolnostima.
Bonhoefferov angažman u zavjeri protiv Hitlera, uključujući planiranje atentata, proizašao je iz njegovog shvaćanja kršćanske etike kao aktivnog odgovora na zlo, a ne pasivnog (ne)prihvaćanja. Ovaj tekst će se, za razliku od teoloških opravdanja raznog nasilja koje je služilo ugnjetavanju drugih, drugačijih i različito mislećih, baviti kršćanskim teološkim opravdanjem i etičkim dvojbama vezanima za planiranje i sudjelovanje u nasilju u ime spašavanja drugih i drugačijih.
Bonhoeffer je rođen 4. veljače 1906. u Breslauu u Njemačkoj (danas Wrocław u Poljskoj). Njegov otac, Karl Bonhoeffer, bio je poznati psihijatar, a majka, Paula, bila je učiteljica. Studirao je teologiju na sveučilištima u Tübingenu i Berlinu, gdje se susreo s misli Karla Bartha. Njegova intelektualna znatiželja i vjera doveli su ga do ključne uloge u Ispovjednoj crkvi koja se uvjetno distancirala od protestantskih crkava koje su se dodvoravale nacističkom režimu. Uhićen je 5. travnja 1943. zbog svojih protunacističkih aktivnosti, uključujući pomaganje Židovima u bijegu iz Njemačke. Nakon neuspjelog atentata na Hitlera 20. srpnja 1944., otkriveni su dokazi o njegovoj povezanosti s urotom, što je dovelo do njegovog pogubljenja 9. travnja 1945. u koncentracijskom logoru Flossenbürg, samo nekoliko tjedana prije kraja rata.

Bonhoefferov etički put - zajedinički put kršćanstva i humanizma

Bonhoefferova teološka razmišljanja u njegovom djelu Etika, daju okvir za razumijevanje opravdanja sudjelovanja u nasilnom otporu. Odgovorno djelovanje, kao središnji koncept njegove etike, naglašava dužnost kršćana da se suoče sa zlom u stvarnom svijetu. Odbacio je dualističko odvajanje crkve i svijeta, te smatrao otpor zlu kao Božji zadatak dan kršćanima. Etiku nije doživljavao kao apstraktni sustav pravila, već zahtjev za konkretnim djelovanjem u specifičnim okolnostima, ali mu je to izazivalo i dvojbe. Njegova razmišljanja i dvojbe očite su u njegovom djelu Otpor i predanje gdje se pita je li ikada u povijesti bilo ljudi koji su u svojoj sadašnjosti s tako malo tla pod nogama – kojima su se sve alternative sadašnjosti, koje se nalaze na području mogućega, činile jednako neizdržive, protivne životu, besmslene – koji su izvan svih tih prisutnih alternativa tražili izvor svoje snage sasvim u prošlosti i u budućnosti – a koji su ipak, premda nisu postali fantasti, mogli s povjerenjem i mirno očekivati uspjeh svoje stvari. Bonhoeffer na samom početku djela Otpor i predanje analizira moralne i duhovne izazove suočavanja sa zlom koje se kamuflira u dobro, pravednost ili nužnost. Opisuje različite tipove ljudi koji pokušavaju odgovoriti na zlo, ali uglavnom ne uspijevaju zbog svojih ograničenja. Razumni ne uspijevaju zbog naivnosti, fanatici zbog slijepe privrženosti načelima, savjesni zbog nesigurnosti, a oni koji slijede dužnosti zbog slijepe poslušnosti.
Samo ljudi koji djeluju iz vjere, spremni na žrtvu i odgovornost prema Bogu mogu opstati u svijetu moralnih i duhovnih izazova. Izostanak građanske hrabrosti vidi glavnim problemom, jer su Nijemci odgajani na poslušnost, ona ih je učinila ranjivima na zloupotrebu vlasti i nesposobnost slobodnog i odgovornog djelovanja u krizi. Ovaj koncept odgovornog djelovanja omogućio je Bonhoefferu da opravda sudjelovanje u otporu, čak i ako je to uključivalo moralno složene odluke poput podrške atentatu.
No, niti uspjeh nije vidio jednostavnim procesom. Odbacuje ideju da uspjeh automatski opravdava zla djela kao i to da je uspjeh sam po sebi etički neutralan. Oštru kritiku upućuje neodgovornom intelektualizmu i inzistiranju isključivo na načelima bez odgovornog sudjelovanja u povijesti, bez obzira na pobjedu ili poraz – prava odgovornost traži rješenja koja su možda trenutno i ponižavajuća, ali osiguravaju život budućim generacijama. Mnogo govori o preuzimanju krivice , jer je, prema njemu, odgovornoj osobi krivica nužnost, što pokazuje da je bio svjestan moralnih posljedica svojih postupaka, ali je vjerovao da je preuzimanje krivnje nužno za zaštitu drugih od nacističkih zločina.
Bonhoeffer govori kako kršćanstvo mora napustiti religijsku zatvorenost i postati istinska snaga ljubavi i odgovornosti. Njegova etika ne temelji se na zakonima i apstraktnim načelima, već na osluškivanju Božje volje u određenom povijesnom trenutku. Uporno istražuje i promišlja kako živjeti autentično kršćanski u svijetu kojim hara zlo i nasilje a da to ne učini bijegom u privatnu duhovnost. Svojim pismima iz zatvora jasno pokazuje da se kršćanska vjera i humanistička briga za čovjeka ne isključuju, već se međusobno prožimaju i nadopunjuju. Odgovornost čovjeka pred Bogom vidi kao slobodu savjesti i djelovanja unatoč neizvjesnosti. Spremnost na žrtvu jasno suprotstavlja pasivnosti pred zlom koju smatra moralnim porazom.
Morila ga je podrška koju je nacistički režim imao u narodu a posebno u njegovoj matičnoj crkvi, pa je opisao glupost koju je smatrao gorom od zla. Da bismo znali kako s glupošću izaći na kraj, moramo nastojati shvatiti njezinu bit. Jedno je sigurno, ona u biti nije defekt intelekta, nego ljudskosti. Postoje ljudi izvanredno gipka intelekta koji su glupi, i ljudi veoma troma intelekta koji su sve drugo prije nego glupi. To sa zaprepaštenjem otkrivamo u nekim situacijama. Pri tom se manje dobiva dojam da bi glupost bila neki prirođeni defekt, nego, naprotiv, da u određenim prilikama ljudi postanu glupi, odnosno da se daju učiniti glupima. Glupost je nemoguće pobijediti razumom, protestom ili silom, jer čovjeka čini zadovoljnom sobom i sklonom agresiji, a pod utjecajem političke ili religijske moći ljudi gube autentičnost te postaju iskoristivi za zlo nesvjesni svoje uloge.
Govorio je i o samilosti koja ne smije biti samo reakcija iz straha ili na strah, već slobodan čin ljubavi, po uzoru na Krista, jer kršćani su pozvani sudjelovati u patnji drugih iz ljubavi, ne iz straha. Smatra da je kršćanski živjeti svaki dan kao posljednji, ali djelujući za buduće generacije. Možda će u drugim vremenima kršćanstvo morati svjedočiti o jednakosti ljudi, no ono se danas mora strastveno zauzeti za poštivanje ljudskih odstojanja i ljudske kvalitete. Pri tom se mora odlučno računati s krivim tumačenjem, kao da se radi o vlastitoj stvari, s jeftinim sumnjičenjem za nedruštveno držanje.

„Slobodu nećeš doseći bježeći u misli, ona je samo u djelu.“

Postoji rasprava o tome je li Bonhoeffer izravno sudjelovao u planiranju atentata na Hitlera, no jasno je da je podržao otpor u nasilnom obliku – uklanjanje Hitlera kao nužno za zaustavljanje zločina i ostvarivanje istinske slobode. Svojom teologijom i etičkim raspravama dao je okvir za kršćansko djelovanje u složenim etičkim i moralnim situacijama čak i kad to djelovanje uključuje čini suprotne tradicionalnim kršćanskim etičkim vrijednostima. Bonhoeffer teološko opravdanje svoga sudjelovanja u planiranju atentata na Hitlera pronalazi u naglasku na odgovornom djelovanju vođenom vjerom u Božje upravljanje poviješću. Smatra da zlo, tada u obliku nacizma, zahtjeva aktivnu borbu, pa i pod cijenu moralno upitnih postupaka, jer Bog iz zla može izvesti dobro. Odbacuje slijepu poslušnost, fanatizam ili privatnu krepost i poziva na slobodno i odgovorno djelovanje koje, radi većeg dobra, uključuje i žrtvovanje načela. Vjerom u Božju pravdu i milost, i težnjom za očuvanjem ljudskog dostojanstva, opravdava svoje postupke koje vidi kao hrabrost u suočavanju s tiranijom, čak po cijenu vlastitog života.

Tko su vukovi današnjice?

Ukoliko bi Bonhoeffer djelovao danas, također bi se, kao i tada, pitao – tko su vukovi današnjice? Kada bismo njegov odgovor na to pitanje i etički otpor nacizmu preveli na današnje okolnosti u kontekst Izraela pod Netanyahuom, Bonhoeffer bi vjerojatno razmotrio atentat kao krajnje sredstvo, nakon što bi iscrpio sve druge mogućnosti. Uzevši u obzir njegov pacifistički stav, Bonhoeffer bi vjerojatno pokušao sa svim oblicima nenasilnog otpora, ali u ekstremnim situacijama, poput ove u Gazi, atentat bi, moguće, smatrao moralno opravdanim. Žestoko bi osudio pasivnost svijeta i glupost onih koji se daju zavesti, po pitanju patnje ljudi u ratnom području jer Isus Krist nije pasivno promatrao nepravde i stradanja.