Mislila sam da smo slobodni ljudi, međutim,
uhvatila sam sebe u socijalnom konstruktu koji sam sama nacrtala, misleći da trebam da ispunim njihova očekivanja kako bih ja slobodno živjela.
Opet varka.
Oni žive, živim i ja,
neovisno jedno o drugom,
A opet ko u koštanu srž, nepromašena meta, ubija me sve ovo.
Sloboda mene je u meni samoj, van ekrana, van dometa tuđeg oblikovanog svijeta, a opet kao da pravim zavist koja me polako uništava većim intezitetom od nikotina prožimanog venama.
Kao dijete i slatkiš na stolu…tako i ja i odgovori jasno, teško ih je uzeti i sažvakati.
U nadi da sutra ću moći, brojim godine promašene u slabost.