Ušao sam u Muzej opsade Sarajeva. Nisam se zadržavao dugo na predmetima, jer me je odmah uhvatila neka jeza. S obzirom da sam brzo završio svoj obilazak istog, ostao sam sa prijatnim radnikom muzeja da pričam. Vjerovatno bih i fulio ovaj eksponat, da me on, mladi, ljubazni čovjek iza pulta nije zadržao svojim razgovorom. Kako to obično biva, dok smo razgovarali o samoj tematici muzeja, najlon sa fotografije me prizvao da ga pogledam, nisam ga vidio prilikom samoga obilaska.

Prva reakcija, koju sam prenio odmah tokom priče bila je: “ Ovakav smo isti imali na prozorima. Znaš li koliko sam ga samo puta spomenuo drugima ljudima?”. U biti, najviše puta kada se pričalo u mome životu o ratu spominjao sam ga sebi, kao vizuelni simbol mojeg doživljaja rata. Crveni najlon koji je zamijenio prozore i detonacije granata koje su padale po Sarajevu su moja sjećanja o ratu i prve slike na spomen istoga, iako sam rođen 1990.g.

Neke stvari, kao što je u ovom slučaju jeza, tu su, leže u našem prikrajku svijesti, čekajući pravi trenutak da isplivaju na površinu. Nisam se nadao da ću sa ulaskom u Muzej, spomenuti, doživiti taj osjećaj bespomoćnosti, prvenstveno tjelesne, one koja te jednostavno zaustavi da se u bilo kojem pravcu uopšte i krećeš i usmjeravaš, čak i dišeš. Sa gubitkom daha, ta jeza, ide prema psihi osobe i vraća je na mjesto koje je daleko negdje, u vremenu, ostalo prekriveno nekim ljepšim sjećanjima i emocijama. Na tom mjestu opet sam bio ja upravo Ja kao čovjek što jeste- slab, bespomoćan, očajan- sa svim odbranama slomljenim, čisto postojanje, istinito i svjesno prolaznosti.

Izašao sam iz Muzeja opsade Sarajeva, očišćen u potpunosti katarzom od materijalnog svijeta kojim sam hodao do posjete, ali kako sam odmicao od njega, tako sam, korak za korakom išao prema nekome nepoznatom i novom cilju, stavljajući sloj po sloj odbrane od svega što me može povrijediti.

Cilj je bio samoća, shvatio sam kada sam ušao u svoj stan i uzeo zaborav da me pokrije prije spavanja, zaborav za sve, osim za dijete koje nije više dijete, osim za čovjeka koji nije ravnodušan, ali izgleda tako jer upravo to rat izgleda učini od djeteta, od čovjeka koji preživi njegovu torturu i ostavi želju, da je sam u potpunosti, sa svojim mislima jedno. Samoća mi pruži svoje ruke, dok lutam ponovno kroz trenutak zemljama ideala, stazama utopista i altruizma. Samo ona mi je mogla dati odgovor na zvjerstvo-

STOP WARS