Ponekad zastanem, ne iz umora, već iz tihe, gotovo neizgovorive potrebe da sebi postavim pitanje koje tinja u dubini svakog bića, ko sam zapravo ja? Jesam li tek zbir misli, hemijskih impulsa, neuronskih veza, ili sam nešto što se ne da izmjeriti, nešto što se ne može rastaviti na materijalne dijelove?

Mozak, taj zadivljujući splet ćelija, komandni centar svakog pokreta, svake riječi, svake tišine, djeluje gotovo savršeno u svojoj fizičkoj logici. Nauka ga često opisuje kao hardver, a um kao njegov softver, no meni se sve više čini da između njih postoji nešto treće, nešto neizrecivo, nešto što ne podliježe terminima ni analizama. Taj neuhvatljivi sloj, ono što osjetim u trenucima potpunog unutrašnjeg mira, kada misli utihnu, a svijest postane svjetlost, ja nazivam dušom.

Ako mozak, prema nekim istraživanjima, pokreće radnje i prije nego što moja svijest stigne da ih odobri, gdje sam onda ja? Jesam li onaj koji misli ili onaj koji posmatra vlastite misli, nemoćan da ih zaustavi, poput putnika koji sjedi u vozu, svjestan pravca, ali bez kontrole nad brzinom?

Religija, a posebno islam, ne ostavlja tu prazninu bez značenja. Kur’anski ajet: "Mi smo mu bliži od njegove žile kucavice" ,ne govori o prostornoj blizini, već o prisustvu nečega uzvišenog u samoj srži čovjekovog bića. Ta prisutnost, vjerujem duboko, jeste duša, ono što nas čini čovjekom, ono što pulsira u nama čak i kada šutimo, kada spavamo, kada mislimo da nismo prisutni.

U snu, kako nas vjera uči, duša napušta tijelo. I zaista, tada se nalazimo između stvarnosti i nečega što je nadilazi. Ali zašto tada, kada su okovi svijesti rastvoreni, ne možemo razgovarati s Bogom? Zašto ne možemo prenijeti ono što smo možda vidjeli, čuli, dotakli dušom? Ako je duša zaista sposobna da putuje, zašto se ne sjećamo gdje je bila? Ako smo, makar na tren, bili bliži Gospodaru nego ikad, zašto to iskustvo ostaje neizrecivo?

Možda odgovor leži upravo u tim granicama koje su nam date, ne kao kazna, već kao milost, da bismo ostali sabrani, da ne bismo izgubili razum pred onim što nadilazi svako ljudsko poimanje.

Možda je deja vu samo trag tog susreta, trenutak kada duša prepozna nešto što je već doživjela, a mozak to tek sada bilježi. Ne tvrdim to kao istinu, već nudim kao mogućnost, kao otvoreno pitanje pred kojim i nauka, i vjera, zastanu u nijemom poštovanju. Jer knjiga koju ne možemo pročitati do kraja, ponekad nas više nauči od one u kojoj je sve podvučeno.

Ne donosim zaključke, niti nudim odgovore. Pisanje za mene nije dokazivanje, nego otvaranje prostora za tišinu, onu tišinu između riječi, u kojoj se krije istinsko pitanje. Jer čovjek nije samo tijelo, nije samo mozak, niti je samo duša. On je, u svojoj najdubljoj suštini, prostor između svega toga, prostor koji drhti, koji traži, koji pamti i koji se nada.

I možda je baš tu, u toj nijemoj ravnoteži između duše i uma, ono mjesto gdje prestaju pitanja, a odgovori više nisu potrebni.

Ali ako to mjesto postoji, jesmo li ga ikada zaista dotakli, ili ga tek sanjamo u tišini koju ne umijemo protumačiti?