Šta je to Semper idem? Za neupućene u pravne nauke, to bi vjerovatno mogao biti jedan od onih nemuštih latinskih izraza pravne struke, koji zahtijevaju hitan prevod, da bi se dokument makar malo bolje razumio. Za nepoznavaoce latinskog jezika, ova sintagma ostaje jednako misteriozna, zvučeći možda u isto vrijeme visokoparno i zastrašujuće. U svakom slučaju, dok tu sintagmu ne prevedemo, mnogi će se složiti da u nama budi neku posebnu vrstu strahopoštovanja, koju odaje samo latinski jezik, i da ni za trenutak ne pomišljamo da bi njeno značenje moglo biti mnogo jednostavnije i svakodnevnije. Ipak, bukvalno prevedeno, semper idem ima jednostavno značenje – uvijek isto.
Uvijek isto je naslov autobiografskog romana Đorđa Lebovića. Autor legendarnog filma Valter brani Sarajevo, u poznim godinama svog plodnog umjetničkog života na pozorišnoj i filmskoj sceni, odlučuje da se okrene književnosti, i ostavi svoj jedini (ispostaviće se remek-djelo književnosti XXI vijeka) roman Semper idem. Neko bi se zapitao, čemu takav naslov knjige ako pretpostavimo da život jednog umjetnika treba da bude prožet slavom i velikim, radosnim trenucima? Zar nije život jednog priznatog umjetnika baš suprotno od uvijek istog? Sama ova pitanja bi za početak trebalo da nam budu podstrek da zavirimo u korice Lebovićeve knjige i otkrijemo o čemu ona zapravo govori. Možemo, kao čitaoci, govoriti da nam ovakav koncept izaziva sumnju u ljepotu i prijemčivost ovog književnog djela, a da ne pominjemo još i njegov naslov.
Baš tu, u naslovu romana, mi naziremo paukovu mrežu u koju pisac želi da nas uhvati: on je, naravno, mogao nasloviti svoj roman riječima koje mu nudi njegov maternji jezik, i koje su potpuno iste kao u latinskom. Međutim, takav naslov, Uvijek isto, ne bi ostavio ni približno jak utisak na čitaoca kao Semper idem: naprotiv. Koliko god on nama čitaocima djelovao dubokoumno i zastrašujuće, ili pak plitko i nezanimljivo, opet, naslov čuva svoju tajnovitost.
Tu i dolazimo do njegove suštine: on nema toliku literarnu i filozofsku snagu i dubinu, koliko je ima naslov na nama stranom jeziku. Jedan od autorovih ciljeva je, svakako, ostaviti jak utisak na čitaoce: nacrtati im iznad glave onaj isparljivi oblačić u kome se javlja suštinska misao o nečemu. Navesti ih na razmišljanje, o onome čega možda ni sami nisu svjesni. Zaći u mračne kutke našeg mozga i u daljine našeg životnog iskustva. Osvijetliti sve te puteve – i sve to u samom naslovu knjige.
Šta je to, za samog autora, uvijek isto? Čitajući ovu knjigu, lako ćemo doći do glavne autorove misli, ponovljene toliko puta – da je ono što ostaje uvijek isto, a što krasi našu ljudsku prirodu – ljudsko zlo. Iako prisustvujemo bezbrojnim primjerima i oblicima ljudskog zla, autor ipak bira ono glavno i najveće, koje je ishodište svih sitnijih, nepotrebnih zala: rat. Kao i sve što rat uključuje: krvoproliće, žrtve i pogibiju. Budući u svom životu žrtva rata i logorovanja, Lebović je, zasigurno, jedan od autora i pojedinaca koji imaju pravo govoriti masama o ratu. Njegova „krivica“ je, naravno, bila u tome što je bio Jevrej. Rat i zlo su, nažalost, obojili sve stranice Lebovićeve životne knjige, izbijajući u prvi plan kao njeni glavni motivi. Ova knjiga je, dakle, pokušaj pisca da se crno na bijelo otrgne zlu, kao što je i tokom života pokušavao, „bježeći“ u druge zemlje, jer zlo nije podnosio, niti mu je ono bilo sredstvo za borbu. Počast mu možemo odati jedino kada pročitamo knjigu, koja ipak ima malo drugačiju suštinu od one koja se na prvi pogled nazire.
U romanu pratimo razvojni put jednog čovjeka, od dječačkih dana pa nadalje, i vidimo da se taj razvojni put ne razlikuje bitno od razvojnih puteva drugih pojedinaca. Glavni junak, kao dječak, proživljava svoj raj – naizgled srećno djetinjstvo, protkano bajkama koje odrasli pričaju djeci, kako bi ih ušuškali u takozvanu “životnu sigurnost”. Ovaj dječak je, međutim, dovoljno promišljen i zreo, i on tom svojom promišljenošću i zrelošću osvaja naklonost čak i mnogo starijih od sebe. Ipak, vjerovanje u ostvarljivost bajki neodvojivo je od jedne mlade duše, koja iznad svega vjeruje u nemoguće. Ili moguće? U samom početku ovog djela mi vidimo da je ljubav jedina sila čija su objašnjenja prijemčiva: dječak će, kao i svako dijete, postavljati bezbroj pitanja onima koji ga okružuju, očekujući smislen, duboko filozofski odgovor koji razrješava njegove nedoumice. Jedna od tih nedoumica za njega je: Da li postoji raj? Prijemčiv za tuđe poglede na svijet, sklon analizi dobijenog odgovora, opet će se prikloniti gledištu one osobe čija su objašnjenja za njega imala najviše topline. Niz je takvih likova u romanu: od njegove Dadi, do teče Stevana, od baka Laure do Kapija. Prva od osoba s kojima se glavni lik zaista sprijateljio je njegova Dadi: osoba čiji će gubitak na njegov život nesumnjivo ostaviti veliki trag. Naime, smrt ove osobe uvodi u dječakovo poimanje misao o smrti – jednoj od pojava koje su u ljudskom životu uvijek iste. On će se u svom sazrijevanju suočiti sa neumitnom činjenicom smrti drage osobe, ali nikada se neće pomiriti sa činjenicom njenog gubitka i nestanka: naprotiv, on će zvijezdama na nebu davati imena svojih voljenih, i živjeće od sjećanja na njih. Dječak vrlo osjetljivog mentalnog sklopa i otvorenog duha, itekako će vjerovati u nešto više od puke vidljive stvarnosti. Nažalost, njegova vjera će se do kraja romana postepeno pretvoriti u razočaranje. U ovim opisima vidimo samo neke od detalja koji su u našim životima uvijek isti: djetinji raj, postavljanje bezbroj pitanja, neizbježno razočaranje u ideale, smrt koja je takođe neizbježna…
Dječakovo sazrijevanje tragično se poklapa sa jednom od najtužnijih i najcrnjih era ljudske istorije: nadolazećim nacizmom, progonom Jevreja, ratom. Kao Jevrej, dječak na svojoj koži i pred svojim očima osjeća i vidi teške posledice bezumnog i besciljnog ljudskog zla – odnosno onih loših poriva koji su, čini se, oduvijek više privlačili ljudski rod, i mnogo čvršće i dublje su usađeni u njegovu prirodu. Čime se boriti protiv takvog zla, kako opisati jedno takvo doba? Dječak je, razumije se, mogao da uzvrati pljuvanjem, udarcima, uriniranjem po svojim drugovima onog dana kad su ga presreli u Paklu: ali nije. Umjesto toga, bacio se u razmišljanje o porijeklu takvog ponašanja, nikada ne nasrćući na svoje napadače. S druge strane, ljudski rod je zadesila samo još jedna u nizu epoha koje dokazuju da istorija nije učiteljica života, i da ništa ne učimo od nje. Bezbroj ratova koji krvlju zalivaju i novu i staru eru, dokazuju da u ogromnoj rupi vremena nismo pronašli humaniji način ratovanja, da je i ratovanje u suštini ostalo isto – muka i pogibija. Dokaz da u ogromnoj rupi vremena nismo odmakli daleko od svoje primitivne životinjske prirode – ako do ratova i dalje mora da dolazi. Dakle, kako god okrenuli – istorija se ponavlja, a to znači – uvijek je ista. Jedino što nas može spasiti je, gledajući postupke ovog dječaka – uzdržavanje od nas samih, traženje boljeg rješenja… A šta je to bolje rješenje? Ne biti isti, ne ponavljati postupke drugih, ne uzvraćati istom mjerom. Slušati svoje srce i biti svoj.
Slučajno ili ne, dječak u jednom trenutku prolazi pored crkve koja je na svom tremu imala natpis: SEMPER IDEM. Njegova baka objašnjava mu da je “zlo uvijek isto”, iako je, budući vrlo pobožna, u tom trenutku mogla sa unukom zaći u duboku “božju” raspravu. Taj natpis mogao bi biti upravo opomena Svevišnjeg da ne budemo uvijek isti. A i zašto bismo bili, kada je On stvorio različite ljudske sudbine, i ni prema kome se ne ophodi isto? Mada, kako ovo djelo kaže, “Bog nam se prikazuje više onakvim kakav nije, nego onakvim kakav jeste”, dajući nam, valjda, time priliku da ga sami otkrijemo. On nas, zapravo, upućuje na suprotno od onoga što taj natpis znači – da ne budemo isti, tj. da budemo bolji od drugih, jer opet, jedna činjenica ostaje ista – On će nam suditi po našim djelima. Da li ćemo po svojim djelima biti bolji ili gori od drugih, izbor je na nama samima. Ovime autor dodaje religijski ton svom djelu, uvodeći prisustvo više sile koja, po ovoj knjizi sudeći, ne upravlja svime na Zemlji, ali je nama ljudima dala moć slobodne volje, i prema tome, izbora, ali ujedno i vlasti nad našim postupcima. Autor je, u konačnom, svjestan postojanja više sile koja nas drži na oku i na okupu, i koja će nam za sva naša djela pravedno suditi.
Iako je ljudsko zlo lajtmotiv ove priče, iako glavni lik, pod pritiskom okolnosti, odrasta i sazrijeva u ubjeđenju da je ono glavno „uvijek isto“, suština knjige je ipak malo drugačija. Ona nam, u svoj svojoj veličanstvenosti, prikazuje običan život koji je, htjeli mi to da priznamo ili ne, za svakog od nas ponaosob uvijek isti – sa svojim fazama, sa svojim „sve u svoje vrijeme“, sa dnevnim rutinama koje svako od nas ima i od kojih s teškom mukom odustaje i rijetko ih mijenja. Odrastanje „pod staklenim zvonom“, igre sa drugarima, prvi izlasci, otkrivanje čudesnog svijeta muško-ženskih odnosa, prve ljubavi i veze, pronalazak posla i osamostaljivanje – uobičajen su tok života, koji može biti narušen jedino nesređenim porodičnim odnosima i velikim zlom koje nadolazi – a možemo reći da je glavni junak bio dotaknut i jednim i drugim. Kao jedinac razvedenih roditelja, on gaji svoj svijet, svoju dnevnu rutinu u koju rijetko kome dopušta da ulazi. On takoreći nema prijatelja, njegovi dani su uglavnom isti i teku jedan za drugim. U takvoj situaciji on razvija mentalni sklop koji ni ne pomišlja na dosadu i jednoličnost – jer njemu nije dosadno. On se druži sa svojim neograničenim duhom, koji je i dalje spreman da bude drugačiji od drugih, i vjeruje da je ostvarivanje boljeg svijeta – moguće. Međutim, takav način života vremenom će ga preplaviti osjećajem besmisla i besciljnosti. Ostaje, ipak, činjenica da je on odrastao u mladića sa nevjerovatnim duhom.
Nakon proživljenog bogatog umjetničkog života, ali i ratnih dešavanja kojima je, nesumnjivo, bio prožet, pisac ipak ostaje prizemljen, neobuzet slavom, i, osjećajući valjda da mu se bliži kraj, odlučuje da ispiše jedan autobiografski roman, za koji danas mnogi književni kritičari tvrde da je remek-djelo književnosti XXI vijeka (Pančić). Pored glavnog motiva nacističkog i ratnog zla, pisac nama čitaocima nudi jedinstvenu priliku da se zapitamo šta je to u našim životima uvijek isto, da li imamo moć da to promijenimo, da li smo, u krajnjem, sposobni i voljni da mijenjamo sebe na bolje. Opisujući običan svakodnevni život, htio je vjerovatno da se prisjeti svoje mladosti, ali i da kaže da, koliku god slavu stekli, mi ne možemo pobjeći od onih okolnosti koje uporno, tiho i potmulo uređuju i usmjeravaju naše živote; da kaže, prije svega i posle svega, da je on običan čovjek koji ne podnosi zlo. To je i dokazao, otišavši devedesetih godina da živi u Izrael. Vrativši se u svoju zemlju na početku ovog milenijuma, počinje da ostavlja u amanet budućim naraštajima hroniku jednog (nepotrebnog) zla, nadajući se svesrdno da će njegova poruka i pouka biti shvaćene.
Iako je ispisan podeblji roman, igrom sudbine, on nije završen. Vrlo dubokoumna, čak filozofska, a iznad svega topla i prijemčiva životna hronika, iako tužna, nikoga neće ostaviti ravnodušnim. Zapravo, možemo ovom djelu naći samo dvije mane. Prva, što pisac istog nije današnjim naraštajima naročito poznata ličnost, iako je iza sebe ostavio pozamašan književno-rediteljski opus. Njegovo ime je za mnoge od nas tek sada otkriveno, u njegovoj autobiografiji. Iako znamo za kultni film Valtera koji brani Sarajevo, ime njegovog reditelja nije tako daleko odjeknulo. Druga mana je, svakako, to što ovaj roman nije završen. Kažemo nažalost, jer to je knjiga ispisana nevjerovatnom dozom iskrenosti i ljubavi prema likovima koje glavni junak (autor) u djelu susreće. Toliko, da se svako poglavlje završava i dnevničkim zapisima: kao da autor nije htio da propusti nijedan detalj svojih uspomena, želeći usput da ih dobro utvrdi i sačuva od zaborava: s jedne strane, da se oduži voljenim ljudima, a s druge: da ostavi opomenu naraštajima, bilježeći vjerno sve moguće... I taman kad dođemo do kraja poglavlja, kad pomislimo da je sve rečeno i da više nema šta da se kaže, autor nas iznova uvede u bogatstvo svojih misli i surovost životnog iskustva. Kao da knjiga odiše mladalačkim poletom i željom da se duša ostavi na dlanu, priča ne prestaje...
Ono što je ipak uspio da učini je – da u ovoj svojoj knjizi ostane uvijek isti – vječno mlad. Nakon čitanja ovog djela, čitaoci ubrzo i odjednom shvataju da glavni junak (autor) zapravo nije odmakao od svoje mladosti, i da ga je čekao vaskoliki život pred njim – neznano kud. Pripovijedanje se završava u momentu kada svi očekujemo da će se nastaviti, već svjesni činjenice da bi autor imao još štošta da kaže. Da ga prirodna, neizbježna i uvijek ista stvar nije spriječila u tome – sigurno bi nastavio da piše. Ovako, čitaocima je ostavljeno da samo naslute kakav bi bio dalji tok priče.
Na samom kraju knjige, kao poslednja rečenica, ali i kao simbol, stoji: Ali zvona ne zvone...
Autor je ovime uobličio svoj veliki koncept SEMPER IDEM, opisujući jednoličnu radnju koja se ponavlja, i prema tome, uvijek je ista: zvonjavu crkvenih zvona. Izostanak te zvonjave promjena je u rutini, pa time i blagi dokaz da u životu stvari mogu i moraju biti drugačije. Mučen jednoličnošću života, izmrcvaren gubicima dragih ljudi, u glavnom junaku ipak ne umire nada u nešto drugačije – ona je uvijek prisutna, uvijek ista.
Tako i mi, zaglavljeni u rutini svakodnevnog života, u iščekivanju odgovora, odrastanja, sazrijevanja, smrti – moramo težiti da budemo drugačiji, da stvorimo nešto drugačije, nešto što će učiniti svijet i život boljim i ljepšim i lakšim. Mahatma Gandi bi rekao „da budemo promjena koju želimo da vidimo“. Sam Svevišnji nam se u ovom djelu obraća enigmatičnim natpisom na tremu crkve – SEMPER IDEM – čime nas upozorava upravo suprotno – da ne budemo isti. A početak naše razlike od drugih je u tome da ne ponavljamo njihove postupke i ne uzvraćamo istom mjerom. Navika koja se na našem podneblju teško iskorjenjuje. A da bi svijet i život išli naprijed – treba da budu drugačiji.
Pronađimo još jedan razlog za čitanje ovog velikog djela: ono je nastalo u godinama koje su neposredno iza nas. Tako ćemo dati najljepši omaž piscu, i podsjetiti se još jednom na stvari koje nikako ne bismo smjeli da ponovimo. Velika je sreća i čast što je ovo djelo izronilo baš sada, ovih dvijehiljaditih, izloženo da ga čitaju najprije – mladi ljudi, oni koji baš u ovim dvijehiljaditim stasavaju u stvaraoce boljeg svijeta. Boja zemlje i slika sata na koricama knjige su samo opomena – da promjena počinje sada, i da je promjena jedino što ostaje iza nas. A vrijeme nam izmiče...