Hegelova estetika se bavi proučavanjem umjetničkog stvaralaštva kao izraza duhovnih ideja i
suštine čovječanstva. Prema Hegelu, umjetnost je način na koji se duh manifestira u
materijalnom svijetu. Hegel smatra da umjetnost kao specifični način duhovnog izražavanja
postaje zastarjela u odnosu na druge oblike duhovne manifestacije poput religije i filozofije.
Prema Hegelu, umjetnost gubi svoju primarnu ulogu u procesu samospoznaje duha i postaje
prethodnica drugim, višim oblicima duhovnog izražavanja. Hegel smatra da suvremena
umjetnost, iako može imati estetsku vrijednost, više nije sposobna za istinsko duhovno
osvještavanje. Umjetnost postaje sredstvo koje je nadmašeno drugim oblicima duhovnog
izražavanja, poput religije i filozofije, koji omogućuju dublje razumijevanje i samospoznaju
duha. Hegelova ideja o smrti umjetnosti nije doslovna, već se odnosi na promjenu njezine
uloge i značaja u duhovnom razvoju čovječanstva. U odnosu na Hegelovu teoriju nestanka
umjetnosti u svjoj duhovnoj suštini, trenutno se može povući paralela prezasićenosti
umjetničkih djela striktno u kontekstu fizičkog. U odnosu na mogućnosti i tehnologije izrade
dosadašnji primjeri umjetnosti iscrpljuju ono što su navedene tehnologije, samim tim
umjetnost postaje često viđena pojava u fizičkom obliku. Prvobitna svrha i pojava umjetnosti
kroz historiju prevazilazi ono što jeste fizičko, što je moguće povezati sa Hegelovom
definicijom umjetnosti kao duhovnog uzvišenja koje se manifestira u metafizičkom obliku
ideje. Sve dok postoji ideja postoji i umjetnost.
Hegelova tvrdnja da će umjetnost da prevaziđe ono što je konvencionalno umjentnost može
se promatrati u kontekstu umjetnosti savremenog doba. Sloboda i dostupnost tehnologije u
savremenom dobu rezulitrala je do prezasićenosti fizičkih oblika umjetnosti što je zapravo
katalizator za transcendenciju pravog umjetničkog izraza iz fizičkog u ono što je
metafizičko,što zapravo jest Hegelovo predviđanje. Umjetnost savermnog doba je u
konstantoj potrazi za duševno vrijednim iskazom, koji prevail banalno, prelazi u ono što je
sveto. Uzimajući u obzir činjenicu da ideja čini umjetnost, neminovno je dotaći se psihologije
i sociologije kroz prizmu autentičnosti ideje i procesa pronalska iste. Tehnološko razvijanje
ne dovodi samo do olakšanoj pristupačnosti tehnologijama, već također do olakšanoj
pristupačnosti informacija, koje po svjoj prirodi mogu biti legitimne ili izvučene iz konteksta.
Uzimajući u obzir količinu informacije koje su svima nama na dohvat ruke postavlja se
pitanje nesvijesnog kolažiranja ideja što dovodi u pitanje samu autentičnosti. Primjer istoga
bi bio slučaj u kojem jedan specifičan motiv možemo pronaći ponovljen sa manjkom
distinktivne intepretacije. Samim time dolazimo do teorije nesvijesnog kolažiranja onoga što
jesu ideje.

Ono što možemo stvoriti je ono što možemo percipirati.

Nastanak ideje jeste amalgamacija iskustava, što znači da naše ideje nastaju u omeđenom
dijapazonu koji zavisi od količine prikupljenih informacija, čineći sami prostor stvaranja
ograničeim u odnosu na ono što možemo percipirati. Čovjekovo stvaranje ideja često je
duboko ukorijenjeno u nesvjesnom procesu upijanja i implementiranja referenci koje
okružuju njegov prostor. Kroz procese poput percepcije, obrade informacija i intuitivnog
povezivanja, naš um neprestano preuzima utiecaje iz okoline. Svjetlosni odrazi, boje, oblici i
zvukovi postaju sirovine iz kojih čovjek formira svoje ideje. Nesvjesno prepoznavanje
uzoraka i povezivanje s prethodno stečenim iskustvima igra ključnu ulogu u stvaranju novih
koncepta. Upotreba koncepata koji su već nastali i prošli sami proces kolažiranja iskustava,
dovodi do iscrljivanja same vrijednosti ideje što čini ono što jeste ideja nepostojećom.
Vraćajući se na Hegela umejtnosti gubi svoj duhovni izraz te u potpunosti podliježe u
kategorija umijeća, kao nečega što je fizičko.

Konverzaciju o idejama i umjetnosti u savremenom dobu neizbježno je povezati sa trenutnim
tehnologijama, pod koje spada artificijelna inteligencija. Trenutna količina zastupljenosti
artificijelne intelginecije u svakodnevnom životu pa tako i umjetnosti rezultriala je sa mnogo
kontroverze u kontekstu validacije korištenja iste u polju umjetnosti. Da li se Hegelova
terorija o metaforičkoj smrti umjetnosti manifestirala u viđenju aritifcijelne intelginecije, kao
nedostatka duhovnog izraza? Ono štoe jeste diskutabilno u samoj implementaciji artificijelne
intelginecije u sami proces stvaranje umjetnosti, stvaranja ideje, jeste količina referenci koju
je moguće “kolažirati” u konceptualnom smislu, jeste zantano bogatija u slučaju artificijelne
inteligencije u odnosu na količnu informacija koje ljudski mozak može podržati u očuvati
vibrantnima i živima u svjoj podsvjesti. Ono što savremenu umjetnost stavlja u poziciju u

kojoj je njena validnost diksutabilna, jeste sama autentičnost ideje, što je čini umjetničkim
djelom. Nesvjesno kolažitanje referneci varira u rezultatima u odnosu na količinu referenci,
koje su uobičajno po ljudskoj percepcij suptilno povezano određenom niti koja ih povezuje,
čineći svaku ideju već iskorištenom.
Da li sve ideje iscpljene?
Da li su sva rješenja ista ali artikulisana druačijim jezikom?

U kontekstu već spomenute količine referenci za autentičnost ideja, artificijelna intelginecija
znatno nadjačava čovjeka, sa superiornom spoznajom čineći svoj nesvjesni kolaž artifiijelnog
uma znatno kompleksnijim od čovjekovog, što stavlja čovjeka kao onoga koji stvara u
poziciju u kojoj se ljudskost isključuje u procesu stvaranja autentične ideje. Da li se po tom
pitanju umjetnost mjeri po autentičnosti same ideje ili po ljudskosti i ličnom iskazu. Po
Hegelu sve dok postoji lični iskaz i duhovnost postoji i umjetnos, ipak u drugu ruku
umjetnost jeste ideja, da li se neko djelo može smatrati vrijednim uzimajući u obzir da sama
ideja nije vrijedna, već iscrpljena kao ponavljajući motiv koji u svijetu u kojem su
informacije na dohvat ruke, konstantno pronalazi način da isplovi na površinu.

Zaključak

Umjetnost savremenog doba došla je u fazu u kojoj je diskusija o samoj vrijednosti
umjetničkog djela mnogo izraženija, ne u kontekstu kritičkog razmišljanja već kao društveno
odbijanje onoga što je prethodno ponuđeni odgovor na prethodno postavljena pitanja.
Pojam smrti umjetnosti se javlja kao metafora za odsustvo onoga što jeste metafizičko
umjentičkog djela, čineći ga banalnim materijalnim prikazom, što je Hegel prethodno
definisao. Duhovni iskaz se u ovom slučaju prenosi samo na ideju koja se još uvijek može
smatrati umjetnosti, koja ne psotoji u materijalnom svijetu već se oslanja na druge tehnike
iskaza ideje kao što jeste filozofija.
Materijalna umjetnost u savrmeneom dobu materijalnom dobu postaje suhoparna. Filozofija
je moderna umjetnost koja živi i djeluje u metafizičkom prostoru ideja čineći je istinskimalatom za lični duhovni iskaz.