Najteže je biti kod zdravih očiju slijep. Dozvoliti riječima da srce pretvore u kamen i sputaju ga – to je najgore stanje u koje čovjek sebe može dovesti. Kad srce gura na jednu stranu, a riječ na drugu – ne stiže se ni do čega. Srce uvijek zna put i stavlja pred nas beskrajnu mogućnost. Razum, vođen okom, navali na sve to surovu stvarnost. Treba imati dovoljno veliko srce i dovoljno širok um za kompromis među njima. I ispravnu vagu. Većini to nedostaje, pa izaberu na kraju da ostanu u granicama jednog. Jasno je da ni to nije poenta, pogotovo kad želimo postići „velike stvari“. A te „velike stvari“ su: jednakost i jednake mogućnosti za svakoga, dostojanstvo, osmjeh i sreća na svačijem licu. To je osnova koju svi zaslužujemo.

Zakoni i pravilnici tu često ne idu na ruku, jer suštinski služe da nešto (bilo to dobro ili loše) ograniče i stave u kalup iz kojeg mu posle nema izlaza i u koji sve ostalo nakon toga treba da se uklopi. Zakoni i pravilnici su, dakle, jedna velika crna rupa. A zna se šta se dešava sa objektima koji se nađu u njenoj blizini. Ne dozvolimo, dakle, da nas surova stvarnost proguta.

Boriti se za svoju jednakost i dostojanstvo vraški je teško u uslovima u kojima se vaše najjače oružje za borbu ne poštuje, dok ga vizuelno ne predstavite svijetu. Čak i da ga vizuelno predstavite, ako se u vizuelnom prikazu uoče neke mane – bićete bačeni u zapećak i izvisićete. To ne znači da koristite pogrešno oružje, nego da živite u pogrešnoj državi, među pogrešnim ljudima. Svijet je zaista dovoljno velik za ljude velikog srca i otvorenog uma. Oni u njemu brišu granice – neformalno. I istrajavaju u tome. Boriti se za veliku stvar – u ovom slučaju, bolji i pravedniji svijet – neće niko osim nas samih. Stoga nam je svako oružje legalno, osim vatrenog i hladnog. Mada, srce i riječ itekako mogu biti vatreno i hladno oružje. Zavisi u kakvoj se atmosferi i okolini nađete. To, međutim, nipošto ne znači da treba da prestanete i odustanete od njihovog korišćenja…

Ima među nama onih ljudi što stalno žive između jave i sna, a gurnuti su u drugi plan jer je sve, nažalost, podređeno javi. Java gura lične interese pojedinaca u prvi plan, a od njih široj masi do sada nije bilo značajno bolje. Još uvijek se čini da je zaludu onima što žive između jave i sna, iako bi život široke mase s njima u prvom planu bio mnogo bolji. Neka barem pretpostavka bude takva.

Istina je samo da se utopija neće obistiniti sve dok konačno ne budemo trajno radili na spoju surove realnosti i beskrajne mogućnosti. To u prvom redu znači da ne podređujemo sve svom oku, uhu i surovoj riječi… Jer, čula varaju. I uvijek postoji nešto iza i izvan vidljivog, što pokreće sve, pa i djelovanje čovjekovo.