Svaki dan možemo svjedočiti nečemu novome. To može biti nova pjesma, knjiga, film, serija ili slika. Ali, također ćemo se često i pitati: da li smo to negdje već vidjeli ili nam se samo pričinjava?

Nisam siguran koji bi način najviše odgovarao, ali objašnjenje je nažalost vrlo jednostavno - vjerovatno smo sve već vidjeli i vjee-roo-vat-noo nam se to ne pričinjava. Pjesma koju smo čuli dupljak je jedne grčke pjesme koju smo slušali još kao dijete, knjiga isuviše sumnjivo liči na harry pottera, film već s početka otkriva preokret na kraju a cvijeće na slikama je već i prastari trik. Ukratko, ničemu novome nismo svjedočili.

Zbog čega?

Glavni problem leži u nedostatku originalnosti (originalnog) no, šta originalnost kao termin predstavlja? Prema ustaljenim definicijama ona predstavlja izvornost, odnosno, sposobnost stvaranja nečega novog. Drugim riječima, originalnost predstavlja osmišljavanje novoga (u neku ruku i rađanje), a nasuprot tome stoji kopiranje onog što već postoji.

Pogledamo li današnji svijet sigurno ćemo potvrditi da je izgubio na originalnosti a time i na vlastitom duhu i autentičnosti. Pri tome je čovjek izgubio i kreativni um te pregnuće, a ono što prethodi originalnosti upravo jeste kreativnost. Bez kreativnosti čovjek je osuđen na stalno oponašanje već postojećih obrazaca a bez pregnuća na doskočice koje mu prividno olakšavaju njegov položaj u društvu i situaciju. Na taj način savremeni čovjek sputava samoga sebe, ne posjeduje želju za napretkom te postaje pasivan. Prije svega, to čovjeka dosađuje.

Razlog zbog kojeg je čovjek spriječen i u samom pokušaju da bude originalan može se nalaziti i u bogatoj ostavštini koja je historija ljudskog čovječanstva ostavila u naslijeđe kasnijim generacijama. Književnici, muzičari, naučnici, slikari i drugi su u tolikoj mjeri unaprijedili svoje grane da se ljudskom rodu danas pričinilo da ustvari i ne mogu ništa novo doprinijeti oblastima kojima se bave. Ovakav način razmišljanja je doveo do tzv. idejne stagnacije. Iako to u određenoj mjeri i može biti velika istina, svakako nije razlog da se čovjek zadovoljava već postojećim rješenjima ili da zaobilazi ozbiljne problematike i rizike vlastitog života jeftinim i prosječnim trikovima.

Ono što je zanimljivo u samoj definiciji originalnosti jeste da se ona tretira kao sposobnost. To nam govori da originalnost nije uvijek uvjetovana bljeskom najviše inteligencije ili urođenim darom već i uloženim trudom te misaonim procesom. A kako možemo i pretpostaviti - svaki čovjek taj proces može aktivirati no, to zavisi načisto od njegovih želja i ambicija. U suštini (kao završna riječ) originalnost danas nije u potpunost iščezla te se zatiče tu i tamo, a da je izgubila nekadašnji sjaj neminovno moramo potvrditi. Ne smijemo sebi dopustiti da budemo neki tamo, beznačajnici i pasivci koji kopiraju već kopirane kopije. Čovjek je stvoren kao unikat sa vlastitim sposobnostima pa te sposobnosti treba i pravo iskoristiti, onako kako zahtijevaju date okolnosti, a slijediti ambicije drugoga nije vrijedno pokušaja.