Ali najgore je kada ljudi kažu da će biti sve u redu i jednostavno toga se vode, a najlakše je šutnuti nekoga samo zato jer je drugačiji. Dobrodošli u podneblje gdje ljudi ne mare jedni za druge i gdje svakako sve lijepe riječi postaju akronim samo za tugu i bol, gdje se emocije gledaju kao na predmet iživljavanja, ali uvijek sam sebi govorio da biće bolje. Neka djela u životu kada pričamo mi autori ka drugim osobama zapravo daju spoznaju neke ljepše stvari, neki vid olakšanja koji pomaže shvatiti da ipak smo mi jednaka bića kao i svi drugi samo malo drugačija od ostalih po osnovu hobija ili pak nekih drugih djela.

U sebe bi svrstao također kao kategoriju osobe koja ne zna da iskaže svoje stavove. Ili pak zna, ali uvijek bira dobrotu nekako da se prožima jer samo za nju i znam. Nikada nisam bio ona osoba koja
će da učini nekome zlo i nikada nisam volio da nekome uradim nešto što bi mene na kraju savjest pekla. Ali isto tako svjestan jesam da ne treba da dam na sebe, dok s druge strane opet biram da prešutim. Jer eto tako najbolje je. A zapravo sve ove godine da mogu da ih vratim bi jednostavno odmah uradio na prvu loptu ono što me boli i ono što mi smeta jasno iskazao ka auditorijumu bez prikrivanja identiteta.

Sjećam se da uvijek umjesto blage riječi često dobijao sam prekore i bolne riječi, a znam da ne bi trebalo to tako biti. Ali nekako sam u tišini pronalazio svoje imaginarn prijatelje gdje sam pričao sam sa sobom, ponekada i zamišljao nerealne situacije gdje samo sam želio jedno - biti sretan. Uvijek sam želio biti drugačiji od ostalih i da imam ono što drugi nemaju, neke prijatelje prave sa kojima bi se moglo izaći i popričati. Onako sa nekom elegancijom i dozom osjećanja uvijek bi govorio sebi "Ma ja to umišljam samo". Zapravo nisam znao da možda i u meni je problem, mada sam govorio sebi da sam ja savršeniji od većine jer ne radim ono što današnje generacije rade, a svi znamo da ovo danas što se dešava apsolutno ne može da bude legalno i legitimno u svakom smislu.

Nikada nisam razumjeti mogao one osobe koje biraju jednostavno da lažu umjesto da iskažu svoje stavove pa makar bilo u pravu. Tu sam barem bio ona osoba koja je mogla da iskaže ono što smeta, ali uvijek moj tihi glas nije nikako mogao da dođe do auditorijuma zato jer kao stidna osoba često sam bivao na nekom zadnjem mjestu ili pak preskočen u razgovorima što naravno zna da boli. Ali svi znaju jednu pametnu da provuku "Posjeti psihologa" samo zato jer ja sam drugačiji od većine. Jer ja nisam kao svi, identiteta i moralna vertikala da se slažem sa mišljenjima koja su meni nerealna. A znao sam da odbrusim, iako ni za to se nije nešto mnogo vrednovalo.

Nipodaštavan u nekim događajima često sam bivao, ali nikada nisam to govorio bilo kome jer smatrao sam da je bolje ponekada šutjeti. Bolje je da ne govorim ništa ono što mene boli, jer ko zna kako bi se moglo da reaguje na taj segment. Kao da sam čudak ili tobože da sam ja ona osoba koja možda ima nešto drugo na umu. I u svojim borbama često sam bivao onaj tip koji je samo želio da bude prihvaćen i da nikako ne bude izopšten iz raznih dešavanja. Ali nažalost te neke moje želje često su dešavale se i to je ono što me je znalo da rasplače, ali morao sam da krijem sva osjećanja da ne bi bio osramoćen javno jer ipak sam ja samo jedan muškarac koji treba da bude jak, makar lažno bilo kako bi to narod rekao oko mene.

Ćutao sam vremenom mnogo i mnogo me je boljelo. Ljudska tišina i godine nakon srednje škole da ljudi i kada ih vidim realno, zapravo okreću leđa jer ne mogu da podnesu ono što uvijek sam govorio javno i transparentno. Valjda nisu još nekako odrasli ili ne znam šta je problem, možda jednostavno ne pašem im kao ličnost. A još oni ne znaju da trebaju godine da u životu stvari se izdešavaju da bi se stvari posložile na neki najljepši način, ali za to valjda treba imati gram mozga i previše klikera da bi se skontala poenta. Dakle, kao osoba koja je uvijek bila na nekoj margini između realiteta i nekih drugih stvari, uvijek sam se trudio da ostavim najbolji utisak ma ko god to bio i ma ko god me tražio. Uvijek su moja bila vrata i ostati će otvorena za neke iskrene ljude koji će da ostanu tu uz mene i da sam najgori. U dobru svako će ostati zar ne?

Nekolicina njih, tek onako na prste da se sabroje su stvarno željeli da budu mi neki prijatelji ali zbog mog načina onoga kakav jesam i naučenosti da samo ja znam ono najbolje tjerao sam ljude od sebe. S godinama shvatam da sam pogriješio sa time, ali ne mogu da vrijeme vratim unazad. Sve ono što u životu se desilo zapravo je neki vid lekcije koji me je naučio da ljudima se ne treba vjerovati i da onaj ko kaže da je tu najprije ode. Pogotovo danas emocije, au! To je tek priča koja treba da se otkrije, ali kažem ipak da u svakoj bašti treba da se zaliva cvijeće kako bi bilo njegovano, a one utripane djevojke koje su željne pažnje i momaka bijesnih automobila uvijek postoji samo jedna strana - smrt koja ipak vječna nije, nego samo prolazna transverzala.

Uvijek mjesto blagih riječi, dobijao sam osudu. Ne zato jer sam ja Maid, nego zato jer ipak nešto treće je u pitanju. Ja nisam kao drugi. I još nisam kao drugi ljudi da moram klimati glavom, makar bio protiv svih na svijetu. Imaginarne prijatelje često sam zvao i pričao sam sa sobom i tješio sebe uplakanog da ipak postoje neke stvari za šta sam ja predodređen. Neka bolja vremena i mene čekaju i sljeduju, valjda. Nisam siguran da je to vrijeme vječno, jer iza kiše uvijek dolazi sunce. Iza svake tame je neko svjetlo na kraju tunela kome se i ja nadam vječito i ne prestaje nada da mi izlazi iz glave.

Onda kada me je školovanje stisnulo da shvatim da razni profili ljudi su tu samo da ismijavaju i da budem u toksičnim stvarima okružen, shvatam da zapravo je rješenje da u životu samo okrenem stvari u svoju korist i da nikada ne dozvolim sebi da neko drugi vide suze. Tako sam bivao godinama utučen i bez neke vedrine, hodajući gradom i kukajući generalno na okruženje oko sebe koje mi je davalo samo tugu i suze. Znao sam ja često, i znam dan danas da sjedim sam kao posljedica svega jer ne volim da u životu budem odmah osuđen na osnovu vjere ili sličnih stvari. A dešavalo se vjerujem svima da vjera utiče na nešto. Kakva glupost, nezreli ljudi. A ja magnet za budale očigledno bivao sam gdje još ne znam kako da oduprem se svemu.

Moje misli i osjećanja valjda nisu naglo nestala jer i dalje vjerujem u neko dobro i bolje sutra. Još se nadam lijepim momentima i stvarima, jer jedna se desila baš neki dan. I to me je natjeralo da shvatim da ipak nisam sam, da ipak ljubav neka živi u svemu ovome oko mene što je, oko nas. Nije sve crno, pogotovo ako damo malo vedrine i vedrih boja. Makar razmišljam drugačije, privremeno. Znam da jednog dana i ako ta osoba nestane, učinila je ono što niko nije. Našla me je. Kako, ne pitajte. Samo reći ću vam da ipak ona je vrijedna osoba svake pažnje i grama emocije, da je to rijetkost da u životu se danas pronađe takva vrsta osobe i vrijednosti. Generalno sam zahvalan za sve momente, i nadam se da će ih još biti, jer barem ta priča ne zaslužuje kraj sa moje strane. Pa, ako pročitaš ovaj pasus, znaj da neko poseban ti se raduje i da ipak osmijeh koji se izmami je najviše vrijedan od svega onoga što me je okružilo u prošlosti i da ipak ima svijetla tačka za mene, pa i tebe samu. Da, ženska osoba je u pitanju.

Još taj osmijeh negdje držim. Negdje čuvam ga za neke bolje dane. Često se pokrijem noću sam, sjedim i razmišljam da li ikada ću da se promijenim i naučim neke obrasce u životu. Možda sam zakasnio, a možda i nisam. Ali znam da barem ono što se nadam i čemu imam afinitet da treba ka tome i slijediti. Nije valjda sve izgubljeno, jer mislim da svaka priča u životu vrijedi svoj epilog. A moj će se ispisati jednoga dana, onda kada se najmanje očekuje. Kao i u svemu, samo dobrota uvijek pokvari dobre ljude i postanu hladni, ali ponekada jedna osoba iznenadno dođe i potrudi se oko tebe, učini da pored svih obaveza taj dan bude tu za tebe. To je ono što je vrijedno, ono što se čuva. Valjda zasluge pripadaju Bogu, i znam da je On jedini koji vjeruje u nas i sve je zapisano. Pa valjda i meni je zapisano, držim fige barem za to. Sa nekom nadom u bolje sutra, lagani smiješak sebi dajem trenutno i kažem "Biće to sve super, samo zdravlja nam daj".