Psihološko, emocionalno, ekonomsko, seksualno,... to su oblici nasilja koji svakodnevno oblikuju stvarnost bez da dospiju u crnu hroniku. Ne moraš biti mrtva da bi sve u tebi bilo ugašeno. Kraj često dolazi puno prije smrti, kad nestane osjećaj da imaš pravo na sopstveno tijelo, na svoje vrijeme, na sopstveni glas. A tek tada, ako uopšte, bivamo spremni nazvati to nasiljem. I čak tada, pristupamo mu površno, senzacionalistički, kao da ne znamo ili ne želimo znati šta ga je omogućilo.
Zato, ovaj tekst nije samo o femicidu. Ovo je priča o svemu što mu prethodi. O obrascima koji ne pucaju, nego se ponavljaju. O nasilju koje ne ostavlja modrice.

Femicid ne dolazi nenajavljeno. On je obrazac, ne incident.

I dok se femicid prikazuje kao "zločin iz strasti", kao eksplozija u momentu, istina je da nema eksplozije bez akumulacije. Iza svakog femicida obično stoji dobro poznat obrazac, samo što ga mi ne želimo vidjeti:

• Kontrola prerušena u „brigu“
• Izolacija maskirana kao „volim kad si samo moja“
• Prijetnje koje se ignorišu, jer „samo je pričao, pas koji laje…“
• Poniženja koja postaju svakodnevna podloga života
• Sistemski propusti koji šapuću: „Nije dovoljno ozbiljno.“

Većina žena koje su ubijene od strane partnera već su prijavljivale nasilje. I zato je pogrešno pitanje „zašto nije otišla?“ , na koje se vraćamo kasnije u tekstu.

Istraživanja tu daju nijansiranu sliku. Neki počinioci imaju psihičke poremećaje, ali većina ih ne razlikuje značajno od drugih nasilnika. Neka psihoaktivna sredstva mogu biti okidač, naročito nakon prekida, ali nisu uzrok. Alkohol i droga mogu povećati rizik, ali nisu opravdanje. Patrijarhat, normalizacija kontrole, slaba institucionalna zaštita i mitovi o ljubavi, to su pravi uzroci.

Romantizacija “loših momaka”: otrovni mit o promjeni zbog ljubavi

Ako odrastamo uz poruke da je muškarac “pravi” samo ako je malo grub, emocionalno hladan, teško dostupan, žena vrijedna samo ako ga „smekša“ ljubavlju, onda postavljamo temelje za toksične odnose koje društvo tapše po ramenu.

“Lošem momaku” ću posvetiti poseban članak, sad samo ukratko. On se, kako kaže narativ, može promijeniti zbog “prave”. Ali život nije romansa i trauma nije scenarij. Mnogi emocionalno nedostupni muškarci nose duboke rane, nezrelost u vezivanju, i neraščišćene obrasce koje jedna žena, ma koliko voljela, ne može iscijeliti. Čekati da se neko „promijeni“ zbog ljubavi često znači čekati da vatra sama sebe ugasi. To što možemo da razumijemo odakle dolazi nečije ponašanje ne znači da smo dužni da ga prihvatamo i na silu mijenjamo.

Zato što vjerujemo u ovu romantičnu laž, često ne prepoznajemo nasilje kad je upakovano u ljubomoru, posesivnost, ili pasivnu agresiju. I zato često ostajemo duže nego što bismo smjeli. Ili se vraćamo.

Kad nasilje ne ubija tijelo, ali ubija psihu

Mnogo žena nije ubijeno, ali je prestalo živjeti. Godinama bez prava na odmor, na novac, na izbor. Godinama u kojima moraš da pitaš možeš li disati. Godinama u kojima sama sebi ponavljaš: „nije tako strašno“, „sve žene tako žive“.

To nasilje ne pravi udarne vijesti jer ne ostavlja krv. Ali ostavlja rane koje ne zarastaju.
Zašto se žene vraćaju nasilnicima? Zašto ostaju?Na ovo pitanje najčešće se odgovara optužbom, ali to je intelektualna lijenost.
Žene ne ostaju jer vole nasilje. Ostaju jer:

• sistem ne nudi izlaz (vjerujte da bih mogla napisati još pet stranica primjera iz prakse koji bi potvrdili ovu tvrdnju),
• ekonomska nezavisnost je luksuz,
• stid zbog odlaska je veći od podrške,
• nasilje dolazi u ciklusima idealizacije i degradacije.

A onda se uključe i dublji mehanizmi.

Stokholmski sindrom nije rezervisan za taoce. Kada preživljavaš uz prijetnju, počinješ da tražiš smisao u ponašanju zlostavljača, jer ti to daje privid kontrole.
Svaka „dobra“ gesta postaje znak nade.
Psiha se veže da bi opstala.
Trauma uči da preživljavanje traži prilagođavanje.

A ako je nasilje poznato iz djetinjstva, ako je ljubav uvijek dolazila s prijetnjom, kaznom, tišinom, tada tijelo ne registruje nasilje kao opasnost, već kao poznato. A poznato je sigurnije od nepoznatog. To nije slabost to je somatska lojalnost.
Zato žene ne trebaju samo plan bijega, trebaju plan oporavka.

Uloga zajednice: Šta vidi komšiluk? Šta ignoriše društvo?

Istina je: često znamo. Ili barem slutimo. Ali šutimo.
Zašto?
Jer „nećemo da se miješamo“.
Jer „svako se svađa“ – ali agresija nije normalan konflikt.
Jer „ona se vraća, sama je kriva“.
Jer „on je dobar, samo popije“.

Zajednica nije uvijek saučesnik iz zla. Često je to naučeno saučesništvo, kulturološki program koji slavi trpljenje i muški bijes.

Znakovi su tu:

• Izolacija od porodice i prijatelja
• Financijska kontrola
• Neprestana provjera
• Žena postaje tiha, oprezna, kao da gazi po jajima
• Ljubomora se naziva ljubavlju

To su pozivi u pomoć bez riječi.
I mnogo žena koje nisu ubijene zapravo su jedva preživjele. Njihove priče ne pune naslovnice jer nemaju “krvavi kraj”. Ali imaju svakodnevni pakao.

Umjesto zaključka: Od kolektivne šutnje do kolektivne odgovornosti

Ako stvarno želimo društvo u kojem se ne pitamo više „zašto je ostala?“, već „zašto je on slobodan?“, onda moramo:

• Edukovati djecu o zdravim odnosima
• Osnaživati žene – ekonomski, psihološki i pravno
• Pružiti dostupnu, neosuđujuću psihološku pomoć
• Prepoznati emocionalno nasilje kao nasilje
• Prekinuti narative o ljubavi koja boli

Jer ljubav koja boli nije ljubav.
I nijedna žena ne bi smjela biti živa, a mrtva iznutra.