Neplodnost nije samo odsustvo začeća. Ona je veliki životni lom s kojim se par susretne, lom u očekivanjima, u slici o sebi, u vjerovanju da će „sve doći prirodno“.

Parovi koji se suoče s dijagnozom neplodnosti ne tuguju samo za djetetom koje nemaju, već i za spontanošću, lakoćom i kontrolom koju su izgubili. Emocije koje se tada javljaju su duboke: tuga, bijes, sram, zavist, osjećaj neadekvatnosti.

U društvima gdje se roditeljstvo i dalje smatra „najvišim ostvarenjem“, neplodnost postaje tiha patnja, ona se ne vidi, ne priznaje, ne razumije. A boli svakodnevno. Vantjelesna oplodnja često se percipira kao „rješenje“, ali rijetko ko govori o tome koliko ona sama po sebi nosi emocionalne, fizičke i psihološke izazove.

Iz ugla embriologa

Hana navodi da je neplodnost sve učestaliji izazov s kojim se susreću parovi širom svijeta. Statistike pokazuju da otprilike svaki šesti par ima problema sa začećem. Uzroci mogu biti različiti, od smanjene plodnosti zbog starosti i hormonskih poremećaja, do oštećenja jajovoda ili problema s kvalitetom spermatozoida.

In vitro fertilizacija postala je ključni korak u rješavanju ovih poteškoća jer paru pruža šansu za trudnoću korištenjem napredne medicinske tehnologije i stručne podrške. IVF predstavlja jedan od najznačajnijih napredaka u liječenju neplodnosti. Riječ je o postupku u kojem se jajna ćelija i spermatozoid spajaju izvan tijela žene, u laboratorijskim uvjetima. Nakon oplodnje embriji se kultiviraju, a jedan ili više zdravih prenose se u maternicu. Ovaj postupak razlikuje se od intrauterine inseminacije, u kojoj se spermatozoidi obrađuju u laboratoriju i zatim ubrizgavaju direktno u maternicu. Kao embriologinja, svakodnevno svjedočim nevjerovatnoj snazi koju tehnologija i ljudska povezanost mogu pružiti. U klinici Bona Dea, u timu s dr. Alijem Mesutom i voditeljicom embriološke laboratorije Nursen Mesut, trudimo se osigurati da se pacijentice osjećaju sigurno i podržano.

Tok procesa od stimulacije do transfera

Stimulacija jajnika lijekovima traje deset do četrnaest dana, tokom kojih pratimo razvoj folikula ultrazvukom i analizama krvi. Nakon sazrijevanja jajnih ćelija izvodi se punkcija pod anestezijom radi njihove aspiracije. Paralelno se priprema uzorak spermatozoida partnera. Nakon što se jajne ćelije i spermatozoidi spoje, razvoj embrija pratimo pod mikroskopom. Dvadeset četiri do trideset šest sati kasnije utvrđujemo uspješnost oplodnje, a zatim promatramo razvoj embrija tokom tri do pet dana. Pri odabiru embrija procjenjujemo broj stanica, simetriju i stepen razvoja. Iako se oslanjamo na naučne podatke, ne možemo zanemariti emotivnu dimenziju jer svaki embrij nosi svoju priču i potencijal.

Prenos embrija u maternicu žene fizički je kratak i bezbolan zahvat, no emotivno je izuzetno značajan trenutak za pacijenticu, jer sa sobom nosi nadu u novi život. Postupak se izvodi tankim kateterom koji prolazi kroz cerviks. Svaka sekunda tog čina važne je težine, a embriolog osjeća ogromnu odgovornost jer život može započeti upravo u tom trenutku.

Embriolog nikada ne donosi ključne odluke samostalno bez konzultacija s liječnikom i pacijentom, ali svakodnevno donosi mikroodluke od velike važnosti. Pitanja poput hoćemo li pričekati još jedan dan razvoja, treba li zamrznuti embrij odmah ili sutra te hoće li se primijeniti konvencionalna oplodnja ili ICSI zahtijevaju veliko iskustvo i intuiciju. Najteži trenutak je kada embrij prestane sazrijevati jer znamo da će to biti bolan dan za pacijenticu.

Svježi naspram zamrznutog transfera

Zamrznuti transfer embrija može dati jednake ili čak bolje rezultate od svježeg. Priprema endometrija bez stimulacije hormonima može povećati šanse za implantaciju. Tehnika brzog vitrificiranja omogućuje embrijima da prežive gotovo bez gubitka kvaliteta, što često rezultira boljim ishodima u narednim pokušajima. Svaka pacijentica je jedinstvena pa prilagođavamo pristup pojedinačno.

Ipak, ponekad se dogodi da embrij koji pod mikroskopom izgleda savršeno ne dovede do trudnoće. To je jedna od najtežih realnosti IVF-a jer ljepota embrija ne mora značiti uspjeh. Unatoč brojnim nevidljivim faktorima koji utječu na razvoj, nastojimo donijeti najbolju moguću odluku temeljem dostupnih podataka.

Savjet za parove

Najvažniji savjet parovima koji započinju IVF tretman je da pristup procesu bude ispunjen vjerom u sebe i medicinski tim. Put nije uvijek jednostavan, ali uz stručnu podršku, strpljenje i realno prihvatanje mogućih scenarija, šanse za uspjeh značajno rastu. Među ključnim faktorima je međusobna podrška partnera i njegovanje vlastite dobrobiti, jer svaki korak na ovom putu nosi veliku važnost.

IVF može biti emotivan i izazovan proces, ali kroz stručnost, posvećenost i kontinuiranu podršku tima moguće je pomoći brojnim parovima da ispune svoj san o roditeljstvu.

Iz ugla psihologa

IVF nije jedan događaj, to je čitav ciklus pokušavanja, čekanja, nadanja, razočarenja, radosti, straha. Proces je iscrpljujući na više nivoa:

• Hormonske terapije utiču na raspoloženje, samopouzdanje i doživljaj tijela.
• Punkcija, transfer, svakodnevne injekcije i kontrole ostavljaju osjećaj da se tijelo „više ne osjeća kao svoje“.
• Dvosedmično čekanje nakon transfera često je najintenzivniji psihološki napor, dani u kojima se žena boji disati previše slobodno.

Mnogi parovi se suočavaju s višestrukim neuspješnim pokušajima, što povećava osjećaj gubitka, nemoći i gubitka smisla.

IVF testira odnos. Neki parovi iz njega izađu jači, u savezništvu. Drugi se udalje, povuku, postanu samo „funkcionalna jedinica“ za ispunjavanje cilja. Partneri se često emocionalno ne usklađuju: jedan želi stati, drugi nastaviti. Jedan se prepušta nadi, drugi postaje fatalističan. Seksualni odnos prestaje biti spontan, postaje „tempiran zadatak“, što dodatno ugrožava intimnost. Posebno su ranjivi muškarci koji osjećaju pritisak da budu „čvrsti“, i često nemaju prostor da izraze vlastiti strah, tugu, pa čak ni želju da prekinu s pokušajima.

Zajedničko suočavanje s emocijama, otvorena komunikacija i eventualno savjetovanje u paru, ključni su resursi otpornosti.

Parovi koji se bore za dijete često biraju tišinu, jer su previše puta čuli:

„Opustite se, čim se opustite, desiće se.“

„Ja znam jednu koja je zatrudnila kad je usvojila.“

„Možda nije suđeno.“

Takvi komentari nisu utjeha. Oni su oblik umanjivanja i nerazumijevanja. Društvo ne zna kako da razgovara o neplodnosti, pa često koristi izlizane fraze koje zvuče racionalno, ali emocionalno razaraju. Društvene mreže dodatno pojačavaju osjećaj neadekvatnosti – svaki ultrazvuk, beba i trudnička objava djeluju kao podsjetnik da si „iza svih“. Parovima treba prostor u kojem ne moraju objašnjavati svoju tugu, braniti svoje izbore, niti slušati tuđe savjete.

I onda se desi pozitivan test. Uspješna IVF trudnoća.

I umjesto olakšanja dolazi novi strah.

Svaka trudnoća nosi dozu neizvjesnosti, posebno u prvom tromjesečju kada je rizik spontanog pobačaja najviši. Ali kod IVF trudnoća taj strah je uveličan i istorijski ukorijenjen.

To nije samo briga za bebu. To je strah da će sve ono kroz šta je prošla, svaki pokušaj, svaka igla, svaka odluka da nastavi kad više nije imala snage, biti poništeno.

Žene često govore:

„Ne smijem da se radujem šta ako nestane?“

„Ne osjećam simptome, sigurno je loš znak.“

„Ne želim nikome reći, ni da kupim ništa, kao da ću je ureći.“

Strahovi su realni. Emocionalna distanca je zaštitni mehanizam. Trudnoća nakon IVF-a zahtijeva drugačiji emocionalni tretman, više razumijevanja, manje očekivanja „da budeš sretna“.

Žena se boji, jer zna šta je sve prethodilo tom embrionu.

Jedno od najčešće postavljanih, a najmanje razumnih pitanja koje parovi u IVF-u dobijaju je:

„Zašto ne usvojite dijete?“

Ova rečenica ignoriše tri važne istine:

1. Usvajanje u BiH nije jednostavno niti lako dostupno.
2. IVF i usvajanje nisu međusobno isključive opcije.
3. Parovi imaju pravo da žele biološko dijete bez da ih se moralno propituje.

Uprkos velikom broju djece u ustanovama, većina njih pravno nije usvojiva, jer imaju roditelje koji ih nisu zvanično napustili. Usvajanje se često favorizuje unutar šire porodice. Administrativna procedura traje godinama. Socijalne službe su preopterećene. Sistemski registar ne funkcioniše efikasno.

Rezultat? Parovi godinama čekaju, bez ikakve garancije da će ikada usvojiti dijete, dok istovremeno bivaju osuđivani jer pokušavaju da se ostvare biološkim putem. Usvajanje je dragocjeno i plemenito, ali nije jednostavno, niti je „plan B“ koji treba izgovarati bez razumijevanja i informisanosti.

Trudnoća nakon IVF-a nije “konačno gotovo”. Iza nje ostaje psihološki trag svih pokušaja, gubitaka, bola i straha. Neplodnost i IVF ne definišu vrijednost para, ali oblikuju njihov doživljaj sebe, svijeta, sigurnosti, i budućnosti. Zato:

• Nemojte nuditi rješenja.
• Ne tražite razloge.
• Ne moralizirajte.

Pitajte: „Kako ti je danas?“

Recite: „Tu sam. Bez savjeta. Samo da znaš da nisam zaboravio šta prolaziš.“

Ako ste u procesu IVF-a vi niste samo “klijenti”, “pacijenti”, “parovi u postupku”. Vi ste ljudi koji se već dugo nosite s tugom koju drugi ne vide, borite se protiv neizvjesnosti bez garancija, i ustajete svaki put kad vas sistem, tijelo ili nada obore.

Vaš put je važan. Vaš strah je razumljiv. Vaša nada, i kad je krhka, zaslužuje poštovanje.

Bez obzira na ishod, niste manje vrijedni, manje cjeloviti, niti manje vrijedni roditelji. Ako pomislite da ste slabi, ja bih rekla da najveća roditeljska snaga kojoj sam svjedočila leži upravo u godinama borbe za dijete koje još nije stiglo, ali je već voljeno.