Smrt je neizbježna. Jedina konstanta ovog univerzuma; nepromjenjiva i nepobitna.

Sjećam se da sam imala nekih šesnaest godina... na daskama koje život znače, obuvajući tuđe cipele da bih osjetila čiji život nose i kuda, sam se susrela s monologom, koji je za mene, tad, bio nešto nevjerovatno.
Ne mogu sa sigurnošću reći je li izazivao u meni strah. Možda je to više bila tuga jer je zaborav nešto od čega bježimo, a uteći mu ne možemo. Vezle su se misli, neke što sam htjela, a neke autonomno.



"Kada umire glumac, ne umire samo jedan čovjek, umiru brojne sjene lažnih tijela kojima smo se nesebično davali. Umire i naša publika, a da to i ne zna. Umiru čak i sjećanja na nas, jer sjećanja na mrtve nisu iskrena, nisu dovoljno kritična i iskrena, sjećanja na mrtve su plačljiva i neiskrena, puna naše slabosti i straha od vlastite smrti.
Kad umire glumac, umiru sve moguće podjele uloga u kojima je još mogao zaigrati, gase se čak i oni reflektori koji nikada nisu bili upaljeni, otkazuju se predstave koje nikada nisu bile zakazane. Kad umire glumac, umire stotine likova, a život se ukazuje poput loše predstave u kojoj rasplet i završetak nisu vješto pripremljeni.
Kad plačemo zbog smrti glumca, mi ne plačemo za njim, nego za svim danima i svim predstavama koje smo zajedno s njime proživjeli u teatru.
Kad umire glumac, umire njegova publika, jer je svojom smrću potvrdio i prolaznost njezina života."
(Miro Gavran - Kad umire glumac)

I tako... Umiru: i glumac, i uloge, i publika, i sjećanja, i život... Jedino što živi je prolaznost.

Prolaznost je ograničena smrću.
Istina koju držim za ozbiljnu je da se stvari u životu dešavaju s razlogom - iako nam ne mora biti poznat - ili tačnije rečeno, i ne znamo njihov uzrok, svrhu...

Odlazak bitnih ljudi iz mog života je otcijepio dijelove mene. Bez glasa me zatiče činjenica da je to onaj odlazak - bez povratka.
Iako ste rekli sve što ste željeli, zafalila vam je još barem minuta; Iako ste grlili jako, falio je još jedan momenat da osjetite srce bića prekoputa vas, bića uz koja ste (od)rasli... A, to znači da umire vaše djetinjstvo. Dio vas.

Ta smrt - nepoznata, tajanstvena, iznenadna, i teška... Gotovo uvijek dolazi nepozvana, da prekine niti koje umiruju srce.
Kad srce prekoputa stane, niti puknu i...
Nema srčanog ritma. Asistolija. Kraj.



Nije to baš tako jednostavno kako naš mozak sebi objašnjava. Razumijem i zašto - to nam je mehanizam preživljavanja.
Ali, kad, zašto i kako su nas uvjerili da je umrijeti lako?
Da je tek tako, jednostavno, ostaviti sve, krenuti nespreman: u koferima ti fali nešto, a ne znaš ni šta. Nešto si mogao uraditi bolje, plemenitije, ljudskije...

Kad, zašto i kako su nas uvjerili da je otići lako? S pozdravom, bez pozdrava, sam, usamljen, voljen, bolan, umoran, bilo kakav.

Kad, zašto i kako su nas uvjerili da će nam samo stati srce, da ćemo pasti i... fajront?
Da se razumijemo, nije mnogo takvih smrti. Nekolicina je takvih sretnika.

Kad, zašto i kako su nas uvjerili da smrt dolazi u snu, tiha, blaga i nježna poput svile? Kome, kad i kako?

Kad, zašto i kako su nas uvjerili da je dušu ispustiti lako?