Ovo pitanje ne odnosi se samo na roditeljstvo djeteta s posebnim potrebama. To iskustvo ne želim porediti sa bilo kojim drugim. Ali istina je da postoji mnogo trenutaka u životu gdje osjećamo raskorak između onoga što smo željeli i onoga što živimo: bolest koja promijeni život, gubitak voljene osobe, prekid odnosa, neplodnost, selidba iz nužde, nesigurni poslovi.

Američka autorica Emily Perl Kingsley, majka djeteta s Downovim sindromom, napisala je 1987. godine poemu “Welcome to Holland”. Ona metaforički opisuje iskustvo roditelja koji su planirali jedno putovanje, a završili na drugom mjestu. Evo njenog prevoda:

Dobrodošli u Holandiju

Često me pitaju da opišem iskustvo odgajanja djeteta s poteškoćama u razvoju – da pokušam pomoći onima koji to nisu doživjeli da razumiju, da zamisle kako je to. To je otprilike ovako...

Kada čekaš dijete, to je kao da planiraš divno putovanje – u Italiju. Kupiš vodiče i napraviš sjajne planove. Koloseum. David od Michelangela. Gondole u Veneciji. Možda naučiš i nekoliko italijanskih fraza. Sve je uzbudljivo i ispunjeno očekivanjem.

Nakon mjeseci nestrpljivog iščekivanja, dan konačno stiže. Spakuješ kofere i kreneš. Nekoliko sati kasnije avion slijeće. Stjuardesa ulazi i kaže: “Dobrodošli u Holandiju.”

“Holandiju?!?” kažeš. “Šta to znači? Ja sam rezervisala Italiju! Trebala sam biti u Italiji. Cijeli život sam sanjala o Italiji.”

Ali došlo je do promjene u planu leta. Avion je sletio u Holandiju – i tu moraš ostati.

Važno je reći: nisu te odveli u strašno, prljavo mjesto, puno gladi i nesreće. To je samo drugačije mjesto.

I tako moraš izaći, kupiti nove vodiče. Naučiti potpuno novi jezik. Upoznati novu grupu ljudi koje nikada ranije ne bi srela.

To je samo drugačije mjesto. Sporije od Italije, manje blještavo od Italije. Ali nakon nekog vremena, kad dođeš do daha i pogledaš oko sebe... počinješ primjećivati da Holandija ima vjetrenjače... i Holandija ima tulipane. Holandija čak ima i Rembrandta.

Ali svi tvoji poznanici stalno putuju u Italiju... i svi se hvale kako im je tamo bilo predivno. I do kraja života ti ćeš govoriti: “Da, to je mjesto gdje sam trebao biti. To je ono što sam planirao.”

I bol zbog toga nikada, nikada, nikada neće potpuno nestati... jer gubitak tog sna je ogroman, stvaran i značajan.

Ali... ako život provedeš oplakujući činjenicu da nikada nisi otišao u Italiju, možda nikada nećeš biti slobodan da uživaš u onim posebnim, lijepim stvarima... koje nudi Holandija.

Kingsley nije pokušala reći da je lako. Ona nije umanjila bol i gubitak onoga što smo zamišljali. Ali je ponudila drugačiji okvir: umjesto da se život mjeri samo onim što nije ispalo po planu, možemo se otvoriti i za ono što jeste prisutno.

Psihološki gledano, to znači prolazak kroz proces žalovanja, jer zaista tugujemo za “Italijom”. Ali nakon tuge dolazi prilika da otkrijemo vrijednost “Holandije”: neočekivane radosti, lekcije o snazi, drugačije ali autentične oblike ljubavi i povezanosti.

Zato je potrebno priznati gubitak. Nema smisla skakati direktno na “pozitivno razmišljanje”. Najprije treba pustiti suze, priznati da je nešto izgubljeno, makar to bila samo ideja života kakav smo zamišljali. Onda je potrebno normalizirati ambivalentnost. Ljubav prema djetetu ili životu koji imamo ne isključuje tugu za onim što smo izgubili. Oba osjećaja mogu postojati zajedno. Potrebno je stvoriti zajednicu. Roditelji djece s posebnim potrebama, osobe koje žive s hroničnim bolestima, ljudi nakon gubitaka, svima je lakše kad znaju da nisu sami. Zatim možemo prepoznati nove resurse. Možda to nisu planirane karijere, ali mogu biti nova prijateljstva, nova snaga, nova saosjećanja.

I na kraju dozvoliti sebi fleksibilnost. Život koji nismo željeli i dalje je naš život. A u njemu i dalje postoji prostor za smisao, radost i rast.

“Welcome to Holland” je podsjetnik da život nije samo ono što smo zamišljali, nego i ono što nas zadesi. I da u tom neplaniranom, neočekivanom i ponekad bolnom, ipak može biti ljepote.

Naučiti živjeti s djetetom sa posebnim potrebama, ili s bilo kojim izazovom koji nismo željeli, znači prestati čekati Italiju i početi tražiti tulipane u Holandiji. Zato što želimo živjeti s onim što imamo, punim srcem, otvorenih očiju.