Postoje ljudi koji idu na terapije, čitaju knjige o komunikaciji, gledaju podcaste, uče kako da „postave granice“ i „izraze emocije na zdrav način“.

A onda postojim ja.

Ja sam konflikt riješila jednom rečenicom:
„Sve si u pravu.“

I mir u kući.
I mir u glavi.
I mir u svijetu, da se mene pita.

Shvatiš u jednom trenutku — ne vrijedi ti ni argument, ni činjenica, ni logika kad je s druge strane neko ko zna da je u pravu. To „zna“ je posebno stanje svijesti, skoro pa religija. Tu nema prostora za raspravu, tu se ne ulazi bez bijele zastave.

Zbog toga sam odlučila da ne ulazim.

„Zašto si to rekla?“
– Ma, sve si u pravu.

„Nije to tako kako ti misliš.“
– Sve si u pravu.

„Ti mene uopšte ne razumiješ!“
– Sve. Si. U. Pravu.

U početku sam mislila da je to poraz. Da sam kapitulirala, predala teritoriju bez borbe, pogazila svoje stavove. A onda sam shvatila — nisam ja izgubila raspravu, ja sam je ukinula.

Jer konflikt ne postoji, ako ga jedna strana odbije igrati.

To je kao šah sa čovjekom koji pomjera figure kako mu odgovara. Ti se trudiš, planiraš tri poteza unaprijed, a on odjednom uzme lovca i kaže: „Sad ide ovako.“
I šta ćeš? Ili ćeš da se nerviraš, ili ćeš da skloniš tablu i kažeš:
– Sve si u pravu.

Poslije toga, odeš da piješ kafu.

Naravno, ima tu i male doze ironije. Ne mislim stvarno da su uvijek u pravu. Daleko od toga. Ali biram — da li ću biti u pravu ili ću biti mirna.

A godine me uče da to često nije isto.

Nekad sam bila ona koja mora objasniti, dokazati, razložiti, analizirati. Imala sam potrebu da me razumiju. Danas imam potrebu da me ne boli glava.

I tu negdje između „objasniću ti“ i „ma pusti“, rodila se ta moja čuvena rečenica.

„Sve si u pravu.“

Nije to slabost. To je luksuz.
Luksuz da ne učestvuješ u tuđim dramama. Luksuz da ne trošiš energiju na beskrajne rasprave koje ne vode nigdje.
Luksuz da sačuvaš sebe.

U suštini, većina konflikata se i ne rješava. Oni se samo vrte u krug dok neko ne odustane.

A ja sam naučila da odustanem na vrijeme.

I znaš šta je najzanimljivije?

Poslije te rečenice nastane tišina. Ona neprijatna, gusta, kao kad neko očekuje nastavak borbe, a dobije — ništa.

Onda se druga strana zbuni, jer nije pobjeda kad nema protivnika.

Zato, ako me pitaš kako rješavam konflikte — ne rješavam ih.
Ja ih skraćujem.

U jednu rečenicu.

I jednu šoljicu kafe poslije. 🥂