Ako me neko pita ovih dana kako sam, vjerovatno ću odgovoriti sa "dobro sam".
Ali istina je dosta drugačija.
Zapravo i ne znam kako se osjećam, ne znam ni šta osjećam.
Sve me nekako podsjeća na period depresije od prije 3 godine.
Iskreno, lažem porodicu i prijatelje da sam dobro kako se niko od njih ne bi brinuo.
U jednom satu promijenim po pet raspoloženja, ali uvijek ću reći da sam dobro.
Da, dobro sam dok ne dođe večer.
Tada ide "ubijanje" uz muziku, pretežno su to balade i neke tužne pjesme.
Društvene mreže lagano gasim, donekle i jer sam svjestan da neću nikom nedostajati, niti će iko to primijetiti.

Ono što me podiže je Aljoša, Džejla i moj EB, ali uvijek ću smatrati da nisam zaslužio tako dobro društvo.
Što zbog navike da su svi otišli na neki bolan način, što zbog sebe samog.
Ne želim da im govorim kako sam, dovoljno oni imaju svoje sreće u životu i ne treba im neko da im kuka.

Primjetio sam i povratak suicidalnih misli, koje dugo nisam imao.
Uvijek je bilo tako i uvijek dođe nekako na svoje - imaš sve (prijatelje, porodicu) a nemaš ništa (osim zdravlja).
Istina je da izlazim i družim se, ali to je neka kratka sreća koja nestaje čim padne noć.
Probleme sa spavanjem imam, tačnije ne mogu to pripisati snu.
Više je to overthinkanje do kasno u noć, koje se vuče iz misli u misao.
I zaista ne bih lagao kad bih rekao da volim silne zadatke i prevelike obaveze koje imam, jer zbog njih manje overthinkujem.

Osjećam konstantnu tjeskobu u prsima i suzdržavanje od plakanja mi je svakodnevnica.
Pogled u prazno mi je postala vrsta bijega na velikim okupljanjima.
Random trzavice kao i random duboki izdasi su također sastavni dio dana.

Zaista ne znam kako sam.
Drago mi je da su svi okolo mene sretni.
U dubini duše mislim da je ovo godina raspadanja, i da će svi prijatelji otići a porodica će ostati razočarana.
Ne znam zaista da li sam ikome i bitan, da li zaista neko u trenutku svoje sreće pomisli i na mene?

Vjerovatno i ne baš...