Ponekad se pitam, kako li spavaju?
Kako uopšte i zaspu, da li misle imalo o drugima?
Onda zaustavim taj nalet misli.
Nisu oni tu da plaho kontaju o drugima, čak iako jesu, misle onako olako.
Da li ih tjeskoba hvata kad se pokriju?
Čak i kad je hladno, pa se ušuškaju - da li im je ugodno?
Ugodno od silnog bola kojeg su nanijeli drugima.
Poruke, slova, razgovori, riječi.
Je li sve to bilo lažno?

Kako takvi spavaju znajući da su naštetili pa makar i mravu?
Traže li izvinjenje, traže li bilo šta?
Da li ih boli glava od jastuka kao što nekog boli duša?
Ali, ko sam ja na ovom svijetu da bilo šta kažem.
Jedan u osam milijardi kojem ionako neće vjerovati.
Možda je bolje da me uopšte i ne upamte, ili da me upamte?