Danas je luksuz pronaći nekoga ko zna voljeti.
Ne nekoga ko samo izgovara „volim te“, već nekoga ko razumije težinu tih riječi.
Ljubav je postala rijetka jer ljudi više ne traže duboke veze .
Traže zabavu, privremenu sigurnost, nešto što će popuniti njihovu. trenutnu prazninu.



Postalo je normalno da se veze svode na zajedničke slike, večere u restoranima, putovanja i sitne geste koje se prikazuju drugima kao dokaz sreće.
Ljubav je postala performans, nešto što se pokazuje, a ne nešto što se osjeća.
Ljudi se drže za ruke, ali su im srca daleko.
Ljubav se danas često mjeri brojem poruka, lajkovima na fotografijama i kratkotrajnim trenucima strasti. Ali šta ostaje kad sve to nestane?


Prava ljubav nije kada s nekim dijeliš sto u restoranu, već kada možeš s tom osobom podijeliti svoje misli, strahove, snove, nesigurnosti ,bez straha da će te osuditi ili ostaviti.
Ljubav je kada znaš da možeš biti ono što jesi, bez potrebe da se prilagođavaš očekivanjima nekoga ko te ne vidi stvarno.

Ali ljudi danas ne traže razumijevanje.
Traže savršenstvo.

I tu počinje problem.
Ljudi ne žele suočavanje sa stvarnim emocijama.
Ne žele težinu ljubavi, već samo njene lake dijelove.
Kada dođe prvi problem, prvi nesporazum, prva tišina koja nije ispunjena osmjesima , bježe.

Iza sebe ostavljaju polomljena srca i duše koje su vjerovale da je ovo konačno bila ona prava ljubav. Ostavljaju ljude koji su davali previše i zauzvrat dobili premalo. Ostavljaju nekoga ko je noćima ležao budan, preispitujući se šta je moglo biti drugačije, zašto nije bio dovoljan, zašto ljubav nije pobijedila.


Oni koji su prošli kroz lažnu ljubav znaju kako izgleda bol koja se ne može objasniti.
Znaju kako je nositi osmijeh na licu dok im srce polako puca iznutra.
Znaju kako je pokušavati biti bolji, truditi se više, davati i zadnji dio sebe ,samo da bi na kraju ostali prazni.

Znaju i kako je ignorisati znakove upozorenja.

Tijelo uvijek zna prije nas.

Oni koji su bili u pogrešnim ljubavima osjećali su težinu u grudima svaki put kada nešto nije bilo kako treba.
Osjećali su nervozu, napetost, nesigurnost.
Osjećali su da nešto nije u redu, ali su to ignorisali, vjerujući da će se stvari popraviti.

Ali ljubav koja pritiska prsa nije ljubav.
Ljubav koja izaziva suze na jastuku nije ljubav.
Ljubav koja ostavlja pitanja umjesto sigurnosti, to nije ljubav.

Ipak, ljudi se plaše biti sami.

Radije biraju bolnu ljubav nego samoću.
Radije trpe nego da priznaju da su s pogrešnom osobom.
Radije ostaju u vezi koja ih uništava nego da se suoče sa sobom i svojim strahovima.

Ali samoća nije kraj svijeta.

Bolje je biti sam nego biti s nekim ko te ne vidi.
Bolje je biti sam nego se svakodnevno lomiti u odnosu koji ne daje ništa osim nesigurnosti. Bolje je čekati pravu ljubav nego se zadovoljiti onom koja samo izgleda kao ljubav.

Jer prava ljubav ne traži od tebe da se mijenjaš. Prava ljubav ne ostavlja prazninu. Prava ljubav ne uzima ,ona daje.

I dokle god ljudi ne shvate tu razliku, ljubav će ostati luksuz dostupan samo onima koji su naučili da ne pristaju na manje od on
oga što zaslužuju.