Pitao sam se je li klijent dobro. Možda mu se nešto dogodilo. Uvijek prvo pomislim na to. Naravno, ne kao izgovor, već iz brige. Radim s adolescentima, mladim odraslima, i starijim osobama koje ponekad nose u sebi više boli nego što ih mogu izgovoriti.
Prazna fotelja i kapućino
Sve je bilo spremno. Kao i svaki put prije toga.
Na malom mramornom stoliću pored fotelje stajale su papirnate maramice, tihi svjedoci emocija koje tu često pronađu svoje utočište, kutija nježnih boja, red čaša s nasmiješenim očima, specijalna boca s vodom u kojoj se lomilo svjetlo iz male lampe u uglu. Ispred svega stajao je kapućino, svježe pripremljen, s pažnjom. Znao sam da ga klijent voli. Znao sam i da će mu prijati nakon napornog tjedna. Poslao je SMS poruku jučer: „Vidimo se u isto vrijeme.“ I ja sam bio tu, uostalom kao i uvijek do sada.
Prošlo je prvo deset, pa onda petnaest minuta. Gledao sam prema vratima, osluškujući svaki zvuk koji je dolazio iz hodnika. Ali ništa. I telefon je šutio. Nijedna poruka, nijedno opravdanje, nijedan znak.
U jednom trenutku osjetio sam ono poznato: razočaranje, tihu zabrinutost, ali i onaj neugodni osjećaj nelagode kad trebaš naplatiti nešto što se nije dogodilo. Ali praksa je jasna i neumoljiva – 50 posto od cijene terapeutskog termina. Naravno, ukoliko nema dobro opravdanje za svoj nedolazak. Ne volim „kažnjavati“ klijente. I nikad ne mislim o tome kao o kazni. Ali vrijeme je resurs, kao i prostor, kao i energija koju ulažem da budem prisutan, spreman, podržavajući.
Sjeo sam u fotelju gdje klijent obično sjedi. Uzeo sam kapućino. Bio je još topao, s onim finim slojem pjene na vrhu. Ali nekako nije imao okus. Ili ga ja nisam mogao osjetiti. Jer kapućino nije bio planiran za mene. Bio je simbol pažnje, mali znak sigurnosti i prihvaćanja. A sad je samo gorak podsjetnik na neizvjesnost i tišinu.
Pitao sam se je li klijent dobro. Možda mu se nešto dogodilo. Uvijek prvo pomislim na to. Naravno, ne kao izgovor, već iz brige. Radim s adolescentima, mladim odraslima, i starijim osobama koje ponekad u sebi nose više boli nego što ih mogu izgovoriti.
I dok sam polako pio kapućino, sad već skoro hladan i bez uobičajeno prijatnog okusa, bilo mi je jasno jedno: moj posao nije samo u terminima. On je i u čekanju, u pažnji, u razumijevanju, čak i onda kad vrata ostanu zatvorena.
