Znaš one trenutke kad ti dođe da pukneš jer ti je svega dosta, kad te svi nerviraju, kad te neko povrijedi, kad se osjećaš usamljeno ili samo... preumorno od svega?

I onda krene da ti drhti glas, grlo se stegne, oči suze, a ti brzo gledaš hoće li neko primijetiti. Zašto? Jer od malena čuješ ono “Nemoj plakat”, “Nemoj bit slabić”, “Šta cmizdriš!?”, “Budi jaka/jak”.

Ali znaš šta? To nije fer. Nije iskreno. I nije ljudski.


Plačeš? Znači imaš dušu.
Plakanje je bukvalno zdrav način da tijelo izbaci stres. To nije neka izmišljotina. Naučno je dokazano da suze izbacuju hormone stresa, da nas smiruju, da balansiraju emocije.

Znači... to što ponekad plačeš, ne znači da si slomljena osoba. Znači da si osoba.


Ljudi su naučeni da se stide osjećanja. Glupa navika.
Većina nas odrasta u okruženju koje ne zna šta da radi s emocijama. Kad se smiješ, svi su ok. Kad plačeš ,odmah: "Šta ti je sad?”, “dramiš”, “preosjetljiva si”.I tako učimo da se skrivamo. Da glumimo. Da trpimo.

Ali gdje ide sva ta tuga, bijes, umor, bol? U stomak, u srce, u nesanicu. I onda se pitamo što nas sve boli, što smo stalno umorni, što pucamo na sitnicu.

Plač je kao kad pustiš ventil.I ne, nije samo za cure , i momci plaču. I trebaju.

Kao da postoji neko pravilo da muško ne smije plakati jer to znači da je “slab”?
To je tako zastarjela i užasna ,ma ne mogu je nazvati činjenicom,kad to nije tačno.I dečko koji zna da plače kad ga nešto boli, kad osjeti gubitak, kad voli iskreno ,to je neko ko zna biti čovjek. Neko ko zna osjećati.

Plač ne dijeli ljude po spolu. Dijeli ih na one koji gutaju sve u sebi, i one koji imaju hrabrosti da puste.


Možda si trenutno u fazi kad ti je haos u glavi. Pritisci na fakultetu,u školi, na poslu, zatim nesigurnosti, ljubav, tijelo se mijenja, strah od budućnosti, osjećaj da te niko baš ne konta.

Ako ti nekad suze same krenu, znaj da je to samo tvoj način da izbaciš sve ono što si dugo skupljala. Suze ne znače da si slaba.Znače da se čistiš.

Znaš šta je prava snaga? Da znaš kad trebaš plakati. I da si okej s tim.

Ne moraš se praviti da si okej ako nisi. Ne moraš se nasmijat kad ti nije do smijeha. Ako trebaš plakati plači. Pusti to.
Upali muziku. Zaključaj se u sobu. Piši u notes. Grli jastuk. Pusti sve šta te guši poslije ćeš disati lakše, stvarno.


I najvažnije, ne moraš uvijek objasniti zašto plačeš
Nekad ni ti sama ne znaš. Samo srce stegne, nešto ti teško i suze krenu. I to je okej.


Nemaš obavezu da uvijek budeš jaka, nasmijana, vesela i kul. Nemaš obavezu da budeš savršena.

I znaš šta? Kad ti neko drugi
plače , nemoj reći i :"Nemoj plakat”. Nego: “Tu sam.” To je dovoljno.