Ovo je lični osvrt na stanje psiholoških djelatnosti u BiH, ali i pokušaj edukacije o različitim stručnjacima iz oblasti mentalnog zdravlja. Prije tačno deset godina, kada sam odlučila upisati psihologiju, rečenice koje sam najčešće čula bile su: „Šta ćeš s tim?“, „Neće biti hljeba od toga“, „Kod nas ljudi ne idu psihologu.“ Psihologija je tada u očima šire javnosti bila negdje između ezoterije i socijalnog rada – nejasna, mistificirana i, za mnoge, nepotrebna. Danas, deset godina kasnije, situacija izgleda sasvim drugačije: „Svima nam treba psiholog“, „Psihoterapija je must“, „To je najtraženija stvar“, „Tu su pare.“ A između te dvije slike – jedno veliko „ali“.

Nakon pandemije psiholog je postao „životni trener“, „mentalni wellness vodič“ i još stotinu kreativnih, često komercijalno zamagljenih uloga. Psihologija se preselila na društvene mreže, u podcast emisije, TED govore i motivacijske evente. Svi žele „raditi na sebi“, „biti emocionalno pismeni“, „suočiti se sa sobom“, i ono glavno „biti najbolja verzija sebe“. Što je, samo po sebi, DIVAN društveni pomak, kojeg ne želimo kritikovati. Samo oblikovati, jer uprkos pomaku u jeziku i površinskom entuzijazmu, stvarno stanje psihološke struke i usluga u BiH ostaje duboko kompleksno, fragmentirano i često – obeshrabrujuće. Ono što se desilo između „nemoj to studirati“ i „to je sad najtraženije“ jeste talas površinskih promjena koje ne prate potrebnu institucionalnu i profesionalnu dubinu. U društvu koje se konačno počelo buditi iz emocionalne hibernacije, kada stigma, iako još uvijek značajna, lagano slabi, potražnja za psihološkim uslugama je eksplodirala. Ljudi traže odgovore, žele razumjeti zašto osjećaju tjeskobu, zašto ih odnosi bole i zašto imaju „burnout“. I to je važno.

Hajde da pogledamo gdje zapravo stojimo.

Psiholog ≠ Psihoterapeut ≠ Psihijatar ≠ Coach ≠ Duhovni učitelj: I dalje nismo naučili osnovno

Jedan od najvećih problema ostaje elementarna konfuzija u javnosti. Većina ljudi i dalje ne zna razliku između psihologa, psihijatra, psihoterapeuta i duhovnog učitelja. U tom neznanju, psihoterapija postaje „sve i ništa“: za nekoga je to ozbiljna klinička intervencija, za drugoga duhovni razgovor uz svijeće i eterična ulja.

Ova zbrka nije bez posljedica – ona otvara vrata improvizacijama, samoproglašenim stručnjacima i „terapeutima“ bez ikakve formalne edukacije. Evo osnovnih razlika:

Psiholog

Osoba koja je završila studij psihologije – pet godina formalnog obrazovanja. Psiholozi se bave proučavanjem mišljenja, emocija, ponašanja, razvoja i odnosa. Mogu raditi u školama, bolnicama, firmama, zatvorima, savjetovalištima. Ali: psiholog nije automatski psihoterapeut.

Za ozbiljan psihoterapijski rad, potrebno je dodatno se specijalizirati.

Psihoterapeut

To je neko ko je, osim osnovne struke (psihologije, medicine, socijalnog rada, pedagogije…), završio dodatnu višegodišnju edukaciju iz određenog psihoterapijskog pravca – često traje 4 do 7 godina. Edukacija uključuje teoriju, praksu, superviziju i vlastitu terapiju. Problem? U BiH psihoterapeut nije zakonski zaštićen naziv. To znači da se svako može tako nazvati. Nema registra, nema kontrole. To je ozbiljna praznina u sistemu koja ostavlja prostor zloupotrebi.

Psihijatar

Psihijatar je doktor medicine koji je završio specijalizaciju iz psihijatrije. Jedini su koji mogu prepisivati lijekove.

Fokus psihijatrije je više biološki i farmakološki, iako postoje psihijatri koji se dodatno educiraju za psihoterapiju.

Coach (kouč)

Ovo je najšarenija i najneregulisana kategorija. Coach nije terapeutska profesija.

Coaching može biti koristan – za postavljanje ciljeva, motivaciju, karijerno usmjeravanje.

Ali u BiH ne postoji nikakva licenca, regulacija niti etički kodeks. Coach može biti neko ko je završio ozbiljnu ICF edukaciju… a može biti i neko ko je pročitao dvije knjige i odlučio da sada „pomaže ljudima da pronađu sebe“.

U prevodu – sve je do čovjeka i njegove odgovornosti.

Duhovni učitelj

To može biti imam, svećenik, pastor, rabin ili drugi predstavnik religijske zajednice. Oni pružaju duhovnu podršku, utjehu, smisao i orijentaciju kroz vjeru i religijske prakse.

Za mnoge ljude, vjera je ključan izvor snage i iscjeljenja – i to treba uvažavati.

Međutim, duhovna podrška nije zamjena za psihološku ili medicinsku pomoć u slučajevima kliničke depresije, traume, anksioznosti, suicidalnosti ili drugih stanja.

Put psihologa-psihoterapeuta

Postati psihoterapeut u BiH znači godinama ulagati u edukaciju koju sam finansiraš, često u inostranstvu ili kod licenciranih organizacija koje djeluju bez sistemske podrške. To je najmanje pet godina stručnog usavršavanja: edukacija, lična terapija, supervizija, rad pod nadzorom.

I sve to – bez zakonskog priznanja, bez statusa, bez sistemske podrške države. Profesionalni identitet se u BiH ne gradi unutar institucija, nego uprkos njima. Uskoro se očekuje usvajanje Zakona o djelatnosti psihologa u FBiH – dugo iščekivan korak ka zaštiti struke i javnosti, koji konačno donosi pravnu regulaciju ko se može predstavljati kao psiholog i pod kojim uslovima. To je ogroman pomak, znak profesionalizacije i korak bliže sistemu koji prepoznaje važnost mentalnog zdravlja.

Ipak, ovaj napredak u meni izaziva i ambivalentna osjećanja. Naime, zakon uređuje djelatnost psihologa, ali ne i psihološku djelatnost, što znači da će mnogi drugi (srodni, ali i nesrodni) profili i dalje moći nuditi usluge iz domena psihologije bez jasnih kriterija.

Osim toga, kao psihoterapeutkinja pod supervizijom koja dolazi iz psihološke struke, osjećam da će samo jedan dio mog profesionalnog identiteta biti formalno priznat, dok drugi – jednako važan i odgovoran – ostaje van pravne vidljivosti. Taj osjećaj cijepanja identiteta, iako nije dovoljan da zasjeni značaj ovog zakona, nosi sa sobom važno pitanje: možemo li stvarno štititi struku ako priznajemo samo njen dio? Svakako je dobar prvi korak.

Usluge (ne)priuštive široj populaciji

Paradoks psihološke pomoći danas je jasan: s jedne strane, svi govore o važnosti mentalnog zdravlja. S druge – psihološke i terapijske usluge su postale luksuz. Cijene se kreću između 40 i 200 KM po seansi, bez refundacija u slučaju javnog zdravstva, bez podrške iz sistema. U zemlji u kojoj je prosječna plata jedva preko 1.000 KM, to znači da si psihologa mogu priuštiti uglavnom oni koji su već u boljoj poziciji. Cijena je opravdana, s obzirom na namete koje država postavlja, ali i zbog cijene edukacije.

Drugim riječima – najčešće pomoć ne dobivaju oni kojima najviše treba. Sistem primarne zdravstvene zaštite još uvijek ne uključuje dovoljan broj psihologa; škole, domovi zdravlja i ustanove socijalne zaštite rade s jednim ili nijednim psihologom na stotine korisnika. Tako se privatna praksa razvija, ali na uštrb jednakosti dostupnosti. Psihološka pomoć je, sve više, stvar klase.

Od „teško je naplatiti tuđu muku“ do komercijalizacije patnje

Nekada je psihološki rad bio viđen kao misija: „Ko će ti platiti da slušaš tuđe probleme?“ Danas, pak, sve više mladih vidi psihoterapiju i coaching kao „isplativu profesiju“. Promjena paradigme sama po sebi nije loša – normalno je da se stručni rad naplaćuje. Problem je brzina i plitkoća kojom se struka komercijalizirala, često bez pratećih etičkih i profesionalnih standarda.

Instagram profili, life-coach radionice, vikend seminari za „emocionalnu inteligenciju“ – sve to oblikuje sliku psihološkog rada kao lagodnog biznisa, a ne dubokog, odgovornog procesa. Istovremeno, ozbiljni psiholozi ili terapeuti još uvijek nemaju zakonsku licencu, formalna etička tijela ne postoje ili nemaju nadležnost, a korisnici nemaju zaštitu.

Dakle, gdje smo?

Psihologija u BiH danas postoji na dvije razine: imaginarnoj i realnoj.

U imaginarnoj, svi želimo da mentalno zdravlje bude prioritet, da je psihoterapija dio samopomoći, da se „ide kod terapeuta kao kod zubara“.

U realnoj, nemamo zakon o psihološkoj djelatnosti, nemamo nadzor nad praksom, nemamo jednak pristup uslugama, a struka se bori za svoj status u sistemu koji je još uvijek ne razumije.

Ono što je zabrinjavajuće nije samo sporost promjena, već i tendencija da se promjene mjere vidljivošću na mrežama i porastom potražnje, a ne kvalitetom, stručnošću i dostupnošću.

Zaključak: Nismo još stigli, ali smo krenuli

Nakon mnogo iznesenih prepreka, ohrabrujuće je činjenica da zaista imamo značajan broj kvalitetnih stručnjaka, posebno onih koji su odgovorni za educiranje mladih stručnjaka u području mentalnog zdravlja. Ono što se ne može poreći jeste da su teme mentalnog zdravlja konačno stigle u javni prostor. Mladi više ne zaziru od traženja pomoći. Psiholozi se sve više organiziraju i traže zakon. Pojavljuju se škole terapije, supervizije i mreže podrške. To su važni pomaci.

Ali pred nama je još dug put – put ka regulisanoj, etički zasnovanoj, stručno vođenoj psihološkoj praksi, koja neće biti samo moda ni luksuz, nego dostupna, pouzdana i prepoznata pomoć onima kojima najviše treba.

Da bismo došli do toga, treba nam više od društvenih mreža i pozitivnih narativa. Treba nam zakon. Treba nam sistem. Treba nam odgovornost. Treba nam educirana javnost.

Zašto ovo sve pišem?

Jer danas svako može reći da „radi na sebi“, a da zapravo ne zna ni šta mu se dešava, ni s kim radi, ni da li je to bezbjedno. A iza dobrih namjera, često se kriju i loša praksa, i pogrešna edukacija, i odsustvo osnovne etike.

I zato – kad tražite pomoć, pitajte:

Ko si ti po struci?

Gdje si se obrazovao/la?

Imaš li superviziju?

To nisu neugodna pitanja. To su pitanja koja nas čuvaju.

I kad vam sljedeći put neko kaže da je psihoterapija „postala trend“ – sjetite se da iza tog „trenda“ stoje godine obrazovanja, odgovornosti, i nerijetko – borbe protiv sistema koji nas još ne priznaje, ali nas vrlo rado eksploatiše kad treba pričati o „mentalnom zdravlju kao prioritetu“.

A dotad, mi ćemo i dalje slušati, držati prostor, postavljati granice i – educirati.

Jer psiha nije hobi.

Iza toga je ljudski život, ali i nauka.