U gluho doba tišine, pred ogledalom, čovjek rijetko kad ugleda svog pravog dušmanina, a on se, vuk u janjećoj koži, najčešće krije u onom najbritkijem ćošku našeg uma, u onom glasu što s hirurškom preciznošću rasijeca tuđe fule, tuđe osmijehe i tuđe pokušaje da progledaju vlastitim očima.

Ta pojava, koju možemo nazvati fanatizmom kriticizma, nije ništa drugo doli majstorski skovan mehanizam odbrane. To je kula od kamena podignuta nad provalijom narcizma.

Dok prstom upiremo u dunjaluk, vičući kako mu nije mjera po aršinu, mi zapravo uzalud pokušavamo sami sebe uvjeriti da smo i mi nečemu vrijedni. To je tanak led po kojem gazimo. Što nam je osuda grlatija, to je kora leda tanja, a ona tmina ispod nje biva sve hladnija i strašnija.

Kad taj kriticizam postane mahnit, on više nije lijek za društvo, nego njegova opaka bolest. On se ne bavi hakom i istinom, već prodavanjem magle. To je onaj vakat kad insan, ogrnut plaštom neke lažne časti ili pameti, umisli da mu je u amanet dato da poruši sve što nije slika i prilika njegovog izmaštanog savršenstva.

Kakva je to slika? To je odraz u mutnoj vodi koji se raspadne čim ga prstom dotakneš. Tu na scenu stupa ono što oholost ne da priznati, da svaki mahniti kriticizam zapravo predstavlja ogledalo naše nutrine.

Ne mrzimo mi drugoga zbog njegovih mahana, mrzimo ga jer te iste mahane, k'o nepozvane goste, srećemo u mračnim hodnicima sopstvene duše. Umjesto da u svom mraku upalimo makar jednu svijeću, mi radije gasimo sunce u tuđoj avliji.

Ima neke goleme, gotovo griješne nepravde u tome kako olahko dar zapažanja pretvaramo u sječivo za klanje tuđeg truda. Svijet je zapravo onakav kakvi smo mi u srcu.

Ako ti je bolan, oko bistro, i sav dunjaluk će ti pod nurom blistati. Međutim, onaj koga je kriticizam oslijepio, on pati od duhovne mrene. On u svakom dobrom djelu traži kakvu podvalu, u svakoj ljepoti vidi trulež. Taj bezdan narcizma je samo goli strah od običnosti.

Ako priznamo da je neko drugi uradio hajrat, po našoj naopakoj pameti to znači da smo mi postali manji. Zato je lakše rušiti. Rušenje daje prividan osjećaj snage, onaj kratki zanos koji krije istinu da ruka koja drži teški čekić rijetko kad zna držati pero ili kist.

U tom vrzinom kolu postajemo robovi sopstvenog suda. Prava sloboda nije u tome da nađeš pukotinu na svakom zidu, nego u snazi da sagradiš ćupriju i tamo gdje je niko ne vidi.

Onaj ko je potonuo u ambis narcizma, on više ne čuje pjesmu svijeta, već samo jeku sopstvenog kriticizma koja mu se vraća k'o potvrda da je on jedini koji „bistri stvari“.

Kad utihnu svi ti glasovi koje smo proglasili nevrijednim, ostajemo sami sa svojom oštrinom, a britva koja nema šta više sjeći, neminovno počne sjeći onoga ko je drži.

Spas iz tog ponora nije u još pametnijem prigovaranju, već u tišini koja prihvata ljudsku nesavršenost kao jedini prostor u kojem se duša može smiriti i zavoljeti.

Najveća pobjeda nije nad tuđom slabošću, nego nad vlastitom potrebom da zbog nje budemo veći.