Previše ljudi danas postupa ispravno s pogrešnim ljudima, a pogrešno s insanima, te možda u toj rečenici leži najtiša tragedija našeg vremena.

Izgubili smo osjećaj za istinu u ljudima. Naučili smo biti pristojni prema onima koji bi nas, da mogu, gurnuli pod vodu, i hladni prema onima koji bi nas, bez riječi, pokušali izvući na obalu. Postali smo oprezni do granice otupljenosti, pažljivi prema maskama, a sumnjičavi prema iskrenosti.

Danas se “ispravno ponašanje” često svodi na površinu: na odmjerene tonove, na lažni mir, na diplomatiju koja skriva ravnodušnost. I tako pružamo svoje najbolje manirima, a ne ljudima. Onima koji to ne zaslužuju dajemo prednost, jer su glasniji, sigurniji, ili društveno “važniji”. A one iskrene, tihe, nenametljive, što ne traže ništa osim istine, znamo povrijediti nepažnjom, prešutjeti im nježnost, ili ih pustiti da odu misleći da nam nije stalo.

Možda je to zato što su pogrešni ljudi jednostavniji. Njihovi obrasci su poznati, znamo kako da im se dodvorimo, kako da ih ne uznemirimo. Insani, međutim, izazivaju nas. Ogledaju nas. Uz njih nema komfora laži, i to plaši.

A ipak, samo se pred takvim ljudima rastemo. Samo nas oni tjeraju da budemo stvarni, i da prepoznamo gdje sve još glumimo.

Možda bi svijet bio manje razočaran kad bismo prestali ulagati energiju u održavanje odnosa s onima koji nas troše, i umjesto toga, naučili da budemo ispravni tamo gdje to stvarno ima smisla, prema onima koji nas osjećaju i koji nas ne procjenjuju.

Pogrešni će nas uvijek voljeti zbog koristi, a insani, uprkos svemu.