Psihologija o kojoj ne volimo govoriti

U prirodi, ako bi vuk odlučio sakriti sav plijen od čopora, ostali bi ga vjerojatno rastrgali ili barem otjerali. Kod životinja postoji taj ugrađeni "osigurač" za preživljavanje kolektiva. A kod nas? Mi smo izgradili cijeli sustav, cijelu ekonomiju, koja doslovno aplaudira onome tko zgrabi najviše.

Ali, nemojmo se lagati - mi ne kažemo "ovaj tip otima resurse". Naprotiv, mi koristimo atraktivne fraze poput "on gradi poslovno carstvo" ili "pobjeđuje u tržišnoj utakmici". Kao da je to neka videoigrica, a ne stvarni život u kojem neki nemaju dovoljno ni za kruh dok drugi slažu milijarde, ma desetine i stotine milijardi na račune koje nikad neće ni pogledati. To je ta naša "moralna oštrina" koja je potpuno otupila. Postali smo imuni na apsurd jer smo iz malena naučeni da je to, eto, "uspjeh".

Kad gomilanje postane vrlina

A sad zamislite skupinu majmuna koji žive u suncem obasjanoj šumi. Hrana im je jednostavna i dijeli se: banane padaju, majmuni jedu i skupina zajedno preživljava. Onda zamislite jednog majmuna koji se ponaša malo neobično. Umjesto da pojede onoliko koliko mu treba, on skuplja bananu za bananom, gomila ih u velike hrpe i ljubomorno ih čuva. Ostali majmuni gladuju. Neki slabe. Šuma postaje napeta.

Što bi tad znanstvenici radili?

Sigurno se ne bi divili tom majmunu. Sigurno ne bi ga nazivali „uspješnim“. Ne bi slavili njegovu "disciplinu" ili "stratešku genijalnost". Proučavali bi ga pomno. Pitali bi se što je pošlo po zlu. Je li taj majmun tjeskoban? Je li on „slomljen“? Postoji li nešto u njegovom okruženju što je potaknulo takvo neprirodno ponašanje?

Okrenimo sad ogledalo prema sebi

Kad ljudi gomilaju daleko više resursa nego što bi ikada mogli iskoristiti u nekoliko života - dok se milijuni oko njih svakodnevno grcaju dok se bore za hranu, krov nad glavom ili osnovnu zdravstvenu skrb - mi to ne nazivamo poremećajem. Mi to nazivamo "civilizacijskim dostignućem". Tiskamo njihove sjajne profile. Dodjeljujemo im titule poput „vizionar“, „disruptor“ ili „samostvoreni“. Stavljamo ih na naslovnu stranicu Forbesa.

Taj kontrast trebao bi nas itekako uznemiriti.

U svijetu prirode gomilanje iznad stvarne potrebe je rijetko. Većina životinja uzima samo onoliko koliko im je potrebno za preživljavanje. Kad hrane ima u izobilju, skupina napreduje. Kada je nema dovoljno, mnoge se vrste instinktivno prilagođavaju, dijele, sele ili zajedno nestaju. Ekstremna neravnoteža ugrožava skupinu i obično kažnjava ponašanja koja destabiliziraju opstanak.

Ljudi su napravili sustav koji nagrađuju neravnotežu

U nekom trenutku naše povijesti gomilanje bogatstva se odvojilo od preživljavanja. Bogatstvo je prestalo biti povezano sa sigurnošću ili osnovnim ljudskim potrebama i postalo nešto sasvim drugo: cilj, moć, status, identitet. Novac je prestao biti samo alat. On više ne služi prvenstveno za razmjenu, sigurnost ili zadovoljavanje osnovnih potreba - postao je semafor koji signalizira tko je „uspješan“, tko je "pobjednik", a tko je„propao“. U tom sustavu ne pita se imaš li dovoljno, nego imaš li više od drugih.

Posebno je čudno to što „pobjednici“ često ne mogu smisleno konzumirati ono što gomilaju. Nijedan čovjek ne može pojesti deset tisuća obroka dnevno, živjeti u stotinu kuća istodobno ili koristiti milijarde dolara na bilo kakav izravan, fizički način. Iza određene točke novac prestaje biti iskustvo - on postaje apstraktna brojka, simbol, dokaz na papiru ili ekranu televizora, kompjutera ili telefona. Pa ipak, gomilanje se i dalje nastavlja. Ne zato što je potrebno, nego zato što je sustav tako postavljen. Novac više ne mjeri kvalitetu života, nego položaj na ljestvici. On ne odgovara na pitanje kako živim, već gdje se nalazim u odnosu na druge oko mene. U toj igri nema ciljne ravnine. Nema trenutka u kojem se može reći: „Dosta je.“ Jer čim se dosegne jedna razina, pojavljuje se nova. I tako uvijek iznova.

Zašto je to tako? I koji je konačni cilj?

Kad bi majmun gomilao banane, znanstvenici bi posumnjali na strah, nesigurnost ili poremećen društveni instinkt. Kod ljudi rijetko primjenjujemo isto mjerilo - osobito kad je onaj koji gomila uspješan.

No psihologija ne nestaje s bogatstvom.

Mnoge od onih koji ekstremno gomilaju ne pokreće stvarna potreba, već tjeskoba: strah od gubitka stečenog statusa, strah od nevažnosti, strah od povratka u bijedu i oskudicu. Druge pokreće natjecanje - beskrajna usporedba u kojoj „dosta“ nikada nije jasno definirano. Uvijek postoji netko bogatiji, uvijek nova ljestvica, nova prekretnica, novi cilj.

U kliničkom smislu, ponašanje gomilanja kod ljudi - kad nanosi štetu drugima ili samoj osobi - često je povezano s potrebom za kontrolom, traumom ili iskrivljenim uvjerenjima o sigurnosti. Ipak, kad gomilanje poprimi oblik financijske imovine, umjesto starih novina i časopisa ili namještaja, prestajemo ga nazivati problemom.

Razlika nije psihološka - ona postaje kulturna.

Mit o moralnom bogatstvu

Moderno društvo često tretira bogatstvo kao dokaz vrline. Pretpostavljamo da onaj koji je bogatiji automatski mora biti pametniji, marljiviji ili zaslužniji. To nas tješi. Sugestira da je sustav pravedan. Implicira da nejednakost nije neuspjeh, nego obilježje sustava. Povelik broj religioznih lidera danas propovijeda ono što se na engleskom naziva "prosperity gospel" - evanđelje prosperiteta, a zaboravljaju da je Isus Krist rekao da je "teško bogatome ući u kraljevstvo nebesko" (Matej 19:23 Biblija Novi zavjet).

Priča o majmunu razotkriva pukotinu u takvom razmišljanju.

Ako jedan majmun izgladnjuje ostale gomilajući banane, ne zaključujemo da je moralno nadmoćan niti da je „uspješniji“. Zaključujemo da nešto ozbiljno ne funkcionira u dinamici skupine. Postavljamo pitanja o pravilima: potiču li ona sebičnost umjesto suradnje? Je li narušen osjećaj zajedništva? Je li sustav postao takav da nagrađuje ponašanje koje dugoročno šteti svima?

No kada ljudi čine isto - i to u golemim, gotovo nezamislivim razmjerima - rijetko propitujemo sustav. Umjesto da gledamo prema pravilima igre, mi pogled spuštamo prema onima na dnu. Propitujemo siromašne, analiziramo njihove „pogreške“, i često ih olako etiketiramo kao „lijene“, „nesposobne“ ili one koji se „ne znaju snaći“. Time odgovornost tiho prebacujemo s struktura na pojedince.

Takav narativ nije slučajan. On je koristan. Ako je siromaštvo osobni neuspjeh, tad sustav ostaje nevin. Ne moramo ga mijenjati, samo ga opravdavati. Empatija se zamjenjuje moraliziranjem, a razumijevanje - osudom.

Iskreno, čini mi se da će toga u budućnosti biti sve više. Kako se jaz produbljuje, tako raste i potreba da se on opravda. A najlakši način da se nepravda podnese jest da se proglasi prirodnom, zasluženom ili neizbježnom. No baš kao i u skupini majmuna, pitanje neće zauvijek biti tko ima najviše banana, nego koliko dugo skupina može opstati dok ih većina gladuje.

Što biramo slaviti

Naslovne stranice poslovnih časopisa nisu neutralne. Naprotiv, one djeluju kao kulturni putokazi. Diskretno, ali uporno, govore nam kome se treba diviti, koga vrijedi oponašati i kakav oblik ima „uspjeh“. Kada se ekstremno gomilanje bogatstva prikazuje kao vrhunac postignuća - bez ikakvog društvenog konteksta ili pitanja o posljedicama - šalje se jasna, iako često neizgovorena poruka: vrijednost čovjeka mjeri se time koliko ima više od drugih, a ne time koliko doprinosi zajednici u kojoj živi.

Takva poruka ne ostaje samo na naslovnicama. Ona se polako uvlači u kolektivnu svijest, oblikuje ambicije, redefinira ciljeve i sužava pojam uspjeha na puku akumulaciju. U tom okviru rijetko se pita čemu bogatstvo služi ili kome koristi - važno je samo da raste.

Naravno, to ne znači da je ambicija sama po sebi pogrešna, niti da inovacije ne bi trebale biti prepoznate i nagrađene. Naprotiv. U prirodi, majmun koji otkrije novo stablo s plodovima ne čuva ga samo za sebe - njegovo otkriće koristi cijeloj skupini. Slično tome, ljudi koji stvaraju novu vrijednost, rješavaju stvarne probleme ili unapređuju život drugih zaslužuju priznanje.

No upravo tu leži ključna razlika koja se često namjerno zamagljuje: razlika između stvaranja vrijednosti i njezina beskrajnog izvlačenja. Prvo jača zajednicu, drugo je iscrpljuje. Kada prestanemo razlikovati ta dva procesa, počinjemo slaviti ponašanja koja dugoročno osiromašuju društvo - čak i onda kada na prvi pogled djeluju kao uspjeh.

Drugačija vrsta proučavanja

Kad bismo ljudsko gomilanje doista proučavali onako kako bismo proučavali majmuna, postavljali bismo drugačija pitanja. Ne „Kako su pobijedili?“, nego „Po kojoj cijeni?“ Ne „Kako ih drugi mogu kopirati?“, nego „Je li ovakvo ponašanje održivo za skupinu?“

Možda bismo se zapitali i što ono čini samoj osobi koja gomila bogatstvo. Istraživanja sve češće pokazuju da nakon određene točke bogatstvo malo doprinosi dobrobiti, a može čak povećati izolaciju, paranoju i nepovjerenje. Hrpa banana raste, ali glad samo mijenja oblik.

Pogledajmo se u ogledalo

Priča o majmunu zapravo uopće nije o majmunima. Ona je o pričama koje sami sebi pričamo. O onome što nagrađujemo, onome što opravdavamo i što odbijamo preispitati.

Ako ponašanje neke životinje ugrožava opstanak skupine, nazivamo ga problemom. Kada ljudi učine isto, često to nazivamo "poslovnim uspjehom".

Možda pravo pitanje nije zašto majmun gomila banane - već zašto mu aplaudiramo kad na njegovom mjestu prepoznamo sebe.

Hoćemo li jednog dana napokon početi proučavati i mijenjati sustav, umjesto da slavimo simptom(e)?