Umoran sam od toga da se svakog jutra budim sa osjećajem težine u grudima, kao da mi duša tone u bezdan iz kog nema izlaza.
Jedan dan se smijem, glumim da sam dobro a već sljedeći, raspadam se u tišini umirući u vlastitim mislima.
Teško je stalno nositi masku sreće, dok iznutra vrištim, dok se borim sa demonima i ratovima koje niko i ne vidi.
Umoran sam od objašnjavanja, jer ni sam više ne znam šta da kažem.

Kako objasniti ovu prazninu, ovaj vrtlog u glavi koji me nikada ne ostavlja na miru?
Kako i kome objasniti da svaki osmijeh koji podijelim sa drugima, skriva samo bol koja me izjeda svake sekunde, svake minute?
Umoran sam od plakanja bez razloga, od trenutka kada se pogledam u ogledalo i ne prepoznam osobu koja mi uzvraća pogled.
Umoran od toga da uvijek sve uništim, da sam sam sebi, najveći neprijatelj.
Umoran sam od svojih nesigurnosti, od misli koje mi šapuću da nikad neću biti dovoljno dobar.
Umoran od ovog svijeta koji se kreće, dok ja ostajem zarobljen u mjestu - izgubljen, slomljen, nevidljiv...

Umoran od silnih izdaja takozvanih prijatelja.
Umoran od momenta borbe sa mislima kada svi drugi spavaju.
Umoran od momenta kada duša žudi upoznati Boga, vjerujući da je tamo mnogo bolje nego na ovom svijetu.

Umoran sam...