Ukoliko život posmatramo kroz Pitagorin uvid, otkriva nam se jednostavna, ali beskrajno duboka istina: čovjek ne bira uvijek okolnosti u kojima se nađe, ali bira svoju ulogu u njima. Olimpijske igre, kao simbol ljudskog nastojanja da se pokaže snaga, vještina i izdržljivost, postaju ogledalo života u kojem svako od nas zauzima svoje mjesto — bilo da ga je svjesno odabrao ili ne.

Prva skupina su oni koji trguju. To su ljudi koji svijet mjere kroz korist, računicu i prolazne dobitke. Njihov pogled ostaje prikovan za ono što se može kupiti, prodati, posjedovati. U toj tržnici života oni rijetko imaju vremena da se zaustave i pitaju: „Šta vrijedi kad trgovina utihne?“ Njihov horizont je ograničen na ono što prolazi, iako često vjeruju da u svojim rukama drže vječnost. Poznato?!

Druga skupina su posmatrači. To su oni koji sjede na tribinama i promatraju igru drugih. Njihov život protiče u tišini, u čekanju, u komentaru. Oni su svjedoci, ali rijetko akteri. Možda u njihovoj pasivnosti ima mira, ali u tom miru često se skriva i propuštena prilika da se osjeti dah borbe, bol pada, ali i slast pobjede. Posmatrači znaju mnogo o onome što drugi čine, ali malo o vlastitoj snazi, jer je nikada nisu iskušali.

Treća skupina su borci. Oni koji stupaju na teren života, svjesni da svaka borba nosi i rane i poraze. Upravo oni jedini znaju šta znači istinski živjeti, jer život se ne mjeri brojem godina, nego intenzitetom kojim se proživi. Borac ne bježi od težine, nego je prihvata kao uslov postojanja. Njegova pobjeda nije samo nad drugima, nego nad vlastitim strahom, sumnjom i nemoći.

U toj podjeli, Pitagora ne nudi osudu niti hijerarhiju. On ne kaže da su trgovci manje vrijedni, niti da posmatrači nemaju svrhu. On samo postavlja ogledalo: „Pogledaj gdje si ti.“ Svako od nas u različitim trenucima života prolazi kroz sve tri uloge. Ponekad trgujemo vremenom, osjećanjima, pa čak i vlastitim idealima. Ponekad stojimo po strani i promatramo svijet kako gori, nemoćni ili ravnodušni. Samo onda kada se usudimo ući u arenu — kad se borimo za istinu, za ljubav, za dostojanstvo, za nešto veće od nas samih — tek tada razumijemo dubinu postojanja.

Možda se smisao života krije upravo u toj smjeni uloga, ali veličina čovjeka leži u tome da ne ostane vječno trgovac niti vječno posmatrač, nego da bar jednom, dok srce kuca, uđe među one koji se bore. Tek u borbi, koliko god bila teška, čovjek osjeti vlastitu besmrtnost.