Čovjeku je život dat kao najveće bogatstvo, ali ne u zlatnicima, ne u nekretninama, ni u računima bez imena. Dat mu je u dahu, u pogledu, u koraku, u svakom danu koji dođe i ode – ne da ga sabira, nego da ga potroši.

Život koji se štedi, vene. Onaj koji se boji potrošiti, postaje težak, kao kovčeg pun novca koji nikad ne otvaraš. Ljudi često žive kao da će dobiti kamatu na neproživljene trenutke, kao da će im neko vratiti neizgovorene riječi, neproputovana mjesta, neizrečenu ljubav.

Život nije banka. On je rijeka – ako ga pokušaš zadržati, presuši.

Potrošiti život ne znači rasuti ga. To znači dati mu smisao: ljudima, stvarima, stvaranju, dobru. Potrošiti ga znači ne žaliti za vremenom koje si dao onome koga voliš, ni za osmijehom koji si poklonio prolazniku. To znači umoriti se od pokušaja, ali ne odživjeti u strahu.

Bog nije čovjeku dao život da ga drži pod staklom, da ga mjeri, da ga uspoređuje s tuđim. Dao mu ga je kao dar koji vrijedi samo dok se koristi. Kao svijeću – ako ne gori, besmislena je.

I zato, troši. Troši ga na dobro, na istinu, na stvaranje. Troši ga na ljude koji te griju, na tišinu koja liječi, na snove koji traže hrabrost. Na kraju, ne nosiš sa sobom ono što si sačuvao, nego ono što si dao.