Hladni talasi vjetra su šibali i tog jutra.
Oktobar je uveliko zagazio, a kalendar je brojao njegovih 12 dana.
Odlučih da odem do njegovog imanja.
Prije tačno godinu dana, hodao je tim putevima, tom šumom i tim stazama.
Utabao svaki korak.
Kamen da može govoriti, vjerujem da bi imali o čemu pričati.

Gledam okolo i šutim.
Ne znam šta bih pričao, a da nije rečeno.
Tišina.
Vjetar.
Pogled uprazno.
Poneka suza.
Bol u duši

I znam.
Znam da je bio tu.
Gledao me je sa neba.
I čuo me je.
Nisam pričao, ali sve je čuo.
Možda su suze govorile.
Možda je duša nečujno pričala.
Možda...
Gledao me sigurno.

Iako su prošla skoro dva mjeseca, kao da je još svježe.
Kao da će on, upravo sada doći.
Kao da će ova noćna mora završiti.

Čudim se ocu,
Kako se još uvijek drži tako dobro...
A možda su njegove riječi odzvanjale nečujno u talasima vjetra?
Možda...