Danas je 21. novembar 2025. godine. U Republici Srpskoj škole su zatvorene, institucije ne rade, a medijski prostor ispunjen je svečanim akademijama. Slavi se tačno trideset godina od Dejtonskog mirovnog sporazuma. Dok se drže govori o "slovu Dejtona", entitetskim linijama i velikim političkim pobjedama, jedna druga, mnogo važnija vrsta pobjede ostaje u potpunoj tišini.

Ironično je da danas, dok se slavi papir koji je zaustavio rat, zaboravljamo ljude koji su mir pravili dok je rat još trajao. Oni nisu čekali potpise u vojnoj bazi u Ohaju da bi pružili ruku "neprijatelju". Oni su mir gradili usred pakla – u haustorima, na pijacama, u učionicama i logorima . Ova tišina o njima nije slučajna. U narativu gdje se slavi isključivo "naše" protiv "njihovog", priča o Srbinu koji rizikuje život da spasi komšiju Bošnjaka ili Hrvata zvuči kao neugodna anomalija. Zato, baš na ovaj dan kada se politički naglašavaju granice, ovaj tekst posvećujem onima koji su te granice brisali srcem.
Ovo su priče o građanskoj hrabrosti koja je jača od bilo koje vojske.

Mladić koji je stao ispred tuđe puške

Srđan Aleksić

Pijaca u Trebinju, januara 1993. godine, nije bila mjesto trgovine, već arena straha. Grad je bio pod strogom kontrolom, a paranoja je postala zvanična politika . Kada je grupa uniformisanih vojnika legitimisala i počela brutalno tući civila Alena Glavovića, većina prolaznika je skrenula pogled, paralizovana strahom od osude zajednice.


Međutim, Srđan Aleksić, i sam u uniformi Vojske Republike Srpske, odlučio je da ne bude samo posmatrač. Prišao je vojnicima, ne kao saborac, već kao komšija, i prekinuo premlaćivanje. Njegov povik "Dosta!" nije bio molba, već naredba koja je dolazila iz dubljeg moralnog autoriteta.
Zbog tog čina, vojnici su se okrenuli protiv njega i pretukli ga kundacima naočigled svih. Srđan je pao u komu i preminuo šest dana kasnije, na Savindan. Njegov otac Rade je u čitulji napisao rečenicu koja i danas odzvanja jače od bilo kakvog spomenika: "Umro je vršeći svoju ljudsku dužnost".

Učitelj koji nije izbrisao nijedno dijete iz dnevnika

Lazar Manojlović

Dok je rat bjesnio, hrabrost se nije mjerila samo na frontu, već i u školskim zbornicama. Lazar Manojlović, direktor Osnovne škole "Radojka Lakić" u Bijeljini, našao se pred strašnim birokratskim zahtjevom. Lokalne vlasti naložile su mu da dostavi spiskove zaposlenika i djece nesrpske nacionalnosti, što je bio uvod u etničko čišćenje institucija.


Mogao je poslušati naredbu i sačuvati svoju direktorsku fotelju. Umjesto toga, Lazar je odgovorio rečenicom koja bi trebala stajati u svakom udžbeniku etike: "U mojoj školi nema ni Srba ni Muslimana, samo učenika i nastavnika".
Ali njegova hrabrost nije stala na riječima. Koristeći svoj ugled uglednog pedagoga, odlazio je u zloglasni logor Batković kako bi pregovarao s upravnicima i izvlačio zatvorene ljude na slobodu. Iako je kasnije smijenjen i društveno izolovan, Lazar je pokazao da se olovkom i karakterom može reći "ne" čak i kada cijeli sistem nalaže drugačije.

Pjesnik koji je životom platio svoju iskrenost

Vladimir Srebrov

Vladimir Srebrov, rođen kao Milan Nikolić, bio je intelektualac i jedan od osnivača SDS-a, ali je vrlo brzo shvatio da se njegova stranka pretvara u instrument mržnju nakon što je otkrio za "Plan RAM". Javno je govorio da Karadžićeva politika vodi u propast i sramotu, nazivajući stvari pravim imenom dok su granate padale na Sarajevo . Odbio je privilegije moći i ostao u opkoljenom gradu, dijeleći sudbinu svojih sugrađana.

Vjerujući da se ludilo može zaustaviti dijalogom, 1992. godine krenuo je na pregovore sa srpskim rukovodstvom o otvaranju humanitarnog koridora za civile u opkoljenom Sarajevu, pod bijelom zastavom. Tamo ga je dočekala izdaja: uhapšen je od strane onih s kojima je nekada sjedio i odveden u zloglasni logor Kula. U logoru je proveo 39 mjeseci, trpeći stravična mučenja - slomili su mu vilicu, rebra i oštetili kičmu . Kada je konačno pušten, izgledao je kao "hodajući kostur", ali duh mu nisu slomili. Umro je 1999. godine u siromaštvu, zaboravljen i od bivših saboraca i od grada za koji je žrtvovao slobodu.

Sveštenik koji je šetao ruku pod ruku s imamom

(Milorad Golijanin)

U Vlasenici, u vremenu kada su vjerski objekti rušeni kao simboli "onih drugih", pravoslavni sveštenik Milorad Golijan pokazao je šta zapravo znači vjera u praksi. Dok su njegove komšije Bošnjaci proživljavale dane progona, straha i logora, pop Golijan nije zatvarao oči pred nepravdom, niti je zaključavao vrata svoje crkve za one kojima je trebala pomoć.

Njegov čin otpora bio je tih, ali vizuelno gromoglasan: javno je šetao ulicama Vlasenice ruku pod ruku s lokalnim imamom, šaljući prkosnu poruku svima koji su željeli podjele. Svojim parohijanima je sa oltara govorio jednostavnu, ali opasnu istinu za to vrijeme: "Ne možete biti dobri Srbi ako ste loše komšije". Postoje svjedočanstva da je lično stajao ispred imovine svojih sugrađana muslimana kako bi je zaštitio od pljačke. Zbog te dosljedne ljudskosti, crkvene strukture su ga kasnije marginalizovale, ali je u sjećanju preživjelih ostao upamćen kao čovjek koji je znao da se Bog ne brani mržnjom, već pruženom rukom.

General koji je viknuo "Ne pucaj!"

(Jovan Divjak)

Jovan Divjak, rođeni Beograđanin i oficir JNA, napravio je izuzetnu životnu odluku 1992. godine. Umjesto da se povuče ili pridruži napadu na grad u kojem je živio, odlučio je da ostane i brani Sarajevo. Za nacionalističke narative bio je "izdajnik", ali za građane Sarajeva bio je simbol nade da ovo nije rat naroda, već rat vrijednosti.
Njegov najvažniji trenutak desio se 3. maja 1992. u Dobrovoljačkoj ulici. Kada je napetost bila na vrhuncu, a kolona JNA se povlačila, Divjak se popeo na oklopno vozilo i svojim autoritetom vikao: "Ne pucaj!". Tim činom spasio je živote mladih vojnika regruta, ali je spasio i obraz branilaca grada, sprječavajući masakr iz revolta. Iako poslijeratna politika često nije znala šta bi s njim, Divjak je do kraja života ostao vjeran ideji da se vojnička čast brani čuvanjem tuđih života, a ne njihovim oduzimanjem.

Sportista koji se suprotstavio monstrumu

(Goran Čengić)

Na sarajevskoj Grbavici, naselju koje je bilo odsječeno od svijeta i pretvoreno u logor na otvorenom, vladao je strah oličen u liku Veselina Vlahovića Batka. Goran Čengić, proslavljeni rukometaš i zvijezda bivše Jugoslavije, mogao je pokušati da se sakrije iza svoje slave. Ali, on je bio odgojen u duhu koji nije poznavao podjele.

Kada je Batko došao po Goranovog komšiju, starog profesora dr. Husniju Ćerimagića, Goran nije ostao iza zaključanih vrata. Izašao je na stepenište i suočio se s naoružanim monstrumom kako bi zaštitio nemoćnog čovjeka. Taj čin hrabrosti bio je koban; Batko ih je obojicu odveo na nepoznatu lokaciju gdje ih je ubio. Goran Čengić je platio najveću cijenu jer je vjerovao da je komšija važniji od straha, pokazujući da istinski heroji ne kalkulišu šansama za preživljavanje kada je ljudskost u pitanju.

Moćnik koji je postao zaštitnik

(Đoko Stevanović)

U selu Gornje Dubravice kod Brčkog, Đoko Stevanović je bio čovjek od autoriteta i član lokalnog SDS-a . Na papiru, bio je dio vladajuće strukture. U stvarnosti, bio je čovjek koji je vjerovao da moć služi za zaštitu slabijih, a ne za njihov progon.

Kada su paravojne formacije počele dolaziti u njegov kraj s namjerom da pljačkaju i ubijaju nesrpsko stanovništvo, Đoko nije uzeo pušku da im se pridruži. Koristio je svoj autoritet da im zabrani ulazak u selo, postavljajući se kao štit između ubica i svojih komšija . Ta odluka ga je koštala glave. Uhapšen je od strane "svojih", srpskih snaga, i odveden u logor Luka gdje je mučen i ubijen. Đoko je dokaz da je otpor ekstremizmu postojao i unutar samog sistema, ali je brutalno ugušen kako bi se održala slika o "jedinstvu".

Taksista čiji taksimetar nije kucao

(Miomir "Mile" Plakalović)

Dok su sarajevske ulice bile puste i "išarane" snajperskim hicima, jedan taksi nije stajao. Miomir "Mile" Plakalović, rođen 1952. godine, pretvorio je svoje vozilo u pokretnu bolnicu i jedinu nadu za mnoge. Nije mario za granate niti za to ko je koje nacije; mario je samo za to da čovjeka prebaci do bolnice prije nego iskrvari.

Pamti se scena na Marijin Dvoru, raskrsnici smrti, gdje je pod kišom metaka ugledao ženu kako trči. Zakočio je usred te zone sumraka, otvorio vrata i viknuo: "Hajde, uđi, ili ćemo oboje ovdje poginuti! Kamo ideš?". Nije pitao za ime, nije tražio novac. Njegov taksimetar mjerio je samo spašene živote.

Njegov stan nije bio sam njegov dom; bio je sklonište za izbjeglice i komšije. Dijelio je s njima posljednja zrna graha, a kada bi granata pala blizu, uz osmijeh bi govorio: "Pa, bar smo siti!". Taj duh zajedništva bio je njegovo najjače oružje. Za razliku od mnogih heroja ove priče, Mile je imao sreću da preživi pakao. Dobitnik je nagrade "Duško Kondor" za građansku hrabrost i Šestoaprilske plakete Grada Sarajeva, a i decenijama nakon rata nastavio je s humanitarnim radom. Mile je živi spomenik koji hoda istim onim ulicama na kojima je nekada, pod kišom čelika, birao da bude Čovjek.

Tišina poslije hrabrosti: Zašto ih malo ko spominje

Zašto o ovim ljudima ne učimo više u školama? Zašto nema više ulica i trgova sa njihovim imenima, posebno u sredinama iz kojih su potekli? Odgovor je, nažalost, jednostavan. Ovi ljudi se ne uklapaju u pojednostavljene, crno-bijele priče o ratu. Za tvrdokorne nacionalističke narative, Srbin koji pomaže Bošnjaku opasniji je od bilo kojeg neprijatelja, jer svojim postojanjem i djelom dokazuje da je suživot moguć i da mržnja nije prirodno stanje.

Njihov otpor bio je usamljen i atomiziran. Nisu imali organizaciju, nisu imali logistiku, nisu imali svoju "Schindlerovu listu" . Bili su pojedinci prepušteni isključivo svojoj savjesti, usamljeni otoci u moru nasilja.
Često su stradali upravo od ruke sunarodnjaka, jer su odbili da budu dio mase koja mrzi. Čak i u miru, ljudi poput Duška Kondora, koji su svjedočili o zločinima, platili su cijenu života jer su odbili učestvovati u zavjeri šutnje.

Kome dugujemo da mu ime ne nestane?

Historija rata u Bosni i Hercegovini prečesto se svodi samo na hladnu statistiku žrtava i spiskove zločinaca . Ali, ako zaboravimo Srđana, Lazara, Vladimira, Milorada, Jovana, Gorana, Đoku i Mileta, gubimo dio vlastite duše. Gubimo dokaze da smo, i u najmračnijem času, imali ljude.

Oni nisu uspjeli zaustaviti rat. Nisu spriječili genocid niti masovna razaranja. Ali su učinili nešto drugo, možda i važnije za generacije koje dolaze: spasili su ideju Čovjeka. Pokazali su da dostojanstvo ne poznaje naciju i da je, čak i kada se svijet ruši, moguće izabrati dobro . Sjećanje na njih danas, trideset godina poslije Dejtona, nije samo dug prema prošlosti; to je jedini zdrav temelj na kojem možemo graditi povjerenje za budućnost. Oni su sačuvali obraz jedne generacije.