Neko je dao svoj život da je odbrani, neko je izgubio svoje najvoljenije, neko je izgubio dio tijela. Oni su sam sačuvali našu Bosnu i Hercegovinu. Nama su ostavili u amanet da je nastavimo čuvati. I mi vodimo bitke za nju – ili barem odlučimo da hoćemo.

Branimo je kada se edukujemo o njenoj historiji, kada odlučimo da ne šutimo na nepravdu koja se u njoj dešava, kada ne dopuštamo da se uništavaju njene prirodne ljepote, kada je čistimo, kada pomažemo da se gradi. Kada se obrazujemo i vrijedno radimo da ostanemo ovdje. Kada svojim karakterom i ponašanjem budemo njeni ambasadori negdje drugo.

I tako se država brani. Kada joj posvetimo pjesmu, tekst, nastup... Ali prvo je moramo znati. Moramo naučiti zašto je volimo, jer nas uvijek iznova iznenadi – uvijek ima nešto novo za voljeti. Jer ona nije jedan čovjek, nije pojedinac, nije ni desetine ni stotine njih koji je ospore ili koji bi da je unište ili parčaju. Ona ne zavisi od njih. Ona su milioni onih koji su se kroz historiju borili za nju, koji su u njoj živjeli i ostavili svoj trag, a ona ih je ispunila, i milioni koji će tek doći.

Kroz historiju su mnogi prolazili svijetom, a sigurnost su nalazili ovdje – Bosna ih je prihvatala.

Danas, nad glavama ovih ljudi lebdi i strah i nada. Bilo da su u tenziji ili u miru, jedno pitanje ih prati:
"Hoćeš li ostati ovdje?"

Eh, to je tako individualno. Ja sam od onih koji su otišli naučila šta sada traže, kada nisu ovdje.

Radije bih izabrala ovaj strah koji osjećam ovdje. Jer da, svijet je velik i pun nevjerovatno lijepih mjesta, boljih plata, veće sigurnosti i stabilnosti..

Ali strah me da ću tražiti miris Bosne negdje drugo i da ga nigdje neću naći. Strah me da ću tražiti njen zvuk, jer će se ljudi drugačije smijati, da rijeke neće hučati onako kako ovdje huče. Strah me da ću tražiti njene boje, a nigdje drugo ih nema.
Bosna nam daje da na svojoj koži osjetimo more, snijeg, kamen i trave zelene livade. Negdje drugdje hrana neće imati isti okus, sve i da koriste isti recept. Neće biti nana i djedova koji te gledaju kao da si im unuk čim te vide. Niti će ti stara nana, koja te prvi put vidi, dati onaj zadnji keks koji ima u komodi.
Negdje drugdje neće znati kako da piju kafu usred radnog dana i usred grada. Neće im biti jasno ni šta je ćeif. Da, biće manje haosa, ali biće i manje pripadanja. A odvje će biti nepredvidivije sudbine, ali će biti domovine.

Nas jednom neće biti – kao što nema ni onih prije nas. O nekima će se čitati, neki će biti zaboravljeni. Ali nje, naše Bosne i Hercegovine – nje će uvijek biti i ona se neće zaboraviti

Sretan vam Dan nezavisnosti naše jedine domovine, Bosne i Hercegovine.