Nekada bi nas zločin potresao do srži.
Danas samo slegnemo ramenima, skrolamo dalje i promrmljamo:
„Opet neko ludilo.“

Sinoć – mladić upada u tuđu kuću.
Dijete od dvije godine – ubijeno od strane oca.
Još jedna žena – pretučena.
Još jedan automobil – smrskan.
Još jedan život – ugašen.

I niko se više ne pita: Kako smo stigli dovde?

Svakodnevno svjedočimo bolu, a kao da više niko ne zna šta znači biti siguran.
Ni fizički. Ni psihički. Ni emocionalno.
Ljudi se osjećaju nesigurno u sopstvenim tijelima, domovima, mislima.

Odrastamo u sredinama gdje su emocije tabu.
Gdje je sramota reći da ti je teško.
Gdje tražiti pomoć znači biti „slab“, „nervno labilan“, „problem“.
Gdje pitanje „Kako si?“ postoji samo reda radi.

A kad se ljudi osjećaju nesigurno – oni ne ostaju samo žrtve.
Oni se mijenjaju.
Postaju tvrđi. Grublji. Zatvoreniji.
Nekad – i nasilni.

Zašto to ljudi rade?

Nasilje ne nastaje niotkuda.
Ono je često posljedica dugotrajnog zanemarivanja.
Odrastanja bez ljubavi, podrške, kontrole, granica.

Ljudi reaguju iz nemoći.
Iz osjećaja da ih niko ne vidi, ne čuje, ne razumije.
Iz frustracije koja godinama ključa bez izlaza.

Danas sve češće svjedočimo seksualnom uznemiravanju maloljetnica.
Djeca su izložena predatorima – u školi, na internetu, pa čak i u vlastitom domu.
Djevojčice se srame progovoriti jer znaju da će im reći da izmišljaju.
Roditelji ne znaju – ili ne žele – da prepoznaju znakove.

Sve više maloljetnika okuplja se u grupe bez cilja – ali sa jasno vidljivim bijesom.
To su djeca bez postavljenih granica.
Djeca koja traže pripadnost tamo gdje pesnica zamjenjuje riječ.
Djeca koja kompenzuju ljubav agresijom.
Djeca koja ne znaju za bolje – jer im niko bolje nije pokazao.

Šta možemo učiniti – iz ugla struke?
Prevencija je jača od svake kazne.

Borba protiv nasilja ne počinje u sudnici.
Počinje u kuhinji. U učionici. U jeziku kojim se obraćamo djeci.
U načinu na koji reagujemo kada neko zatraži pomoć.

U školama koje podučavaju empatiju, a ne samo gramatiku.
U dostupnoj psihološkoj podršci.
U ranom prepoznavanju trauma.
U edukaciji roditelja i jačanju porodica.
U institucijama koje postoje u praksi – ne samo na papiru.

Ne možemo više čekati da tragedija pokuca, pa da pitamo:
„Gdje su bili nadležni?“

Empatija mora postati kolektivna vrijednost.
Sistem mora biti funkcionalan, a odgovornost stvarna.

Društveni slom – nije tuđa stvar

Ovo nije tuđa tragedija.
Ovo je slika nas.

Ne želim da se navikavam na smrt djeteta kao na „još jedan naslov“.
Ne želim da gledam ženu u modricama kao običnu vijest dana.
Ne želim da čitam komentare ispod priče o silovanoj djevojčici koji pitaju:
„Šta je obukla?“

Toliko smo oguglali da nas više ne pogađa ni dječiji plač ni tihi krik žene iza zatvorenih vrata.
Gledamo kako da nešto uništimo, kako da napravimo nered.
Kao da je tuđa sreća provokacija.
Kao da je bol drugih pozornica za naše iskaljivanje.

Moramo da prestanemo normalizovati nasilje.
Moramo da prestanemo šutjeti.
Moramo da prestanemo tretirati tragedije kao svakodnevicu.

Ovo nije poziv na tugu. Ovo je poziv na buđenje.

Jer društvo koje ne štiti svoje najranjivije – nije društvo.
To je samo kulisa pod kojom se patnja svakodnevno reprizira.