Neke filmove gledamo zbog preporuke drugih ljudi. Neke gledamo jer su dio serijala kojeg volimo. Neki nam ostanu u sjećanju do kraja života, a neke smo prespavali - iz ma kojeg razloga.

Gledanje filma je kao posmatranje latentnog prostora u kojem je režiser živio u periodu stvaranja. Ali šta je sa našim latentnim prostorom? Kako i kojim očima posmatramo taj prostor koji je naš život?

Jesmo li samo pospani putnici ili smo svjesno uneseni u problematiku, kao na vrhuncu neke dobre akcije? I zašto je to i kome uopće bitno?

Svaki čovjek će u životu imati nedaće koje će ga oblikovati. Pa i one za koje će se do kraja života, bez odgovora, pitati zašto su se desile baš njemu. Ulazni parametar našeg života jeste pitanje: „Zašto smo uopće ovdje?“ Latentni prostor u kojem živimo i umiremo, bez da ikad dođemo do odgovora - eto to je život.

Dok nam je sve potaman, lako ćemo prespavati vrijeme što se nikada vratiti neće. Tek kad se pojavi pitanje bez odgovora, ili nepravda na koju odgovoriti ne znamo, ili sami nemamo snage - probude nas ivice našeg postojanja. Neprijatno je čuti galamu koja nam pravi distrakciju od filma, ali upravo tada smo najviše budni.

I da li možda preporuke drugih ljudi gledamo jer se plašimo da u našoj sali nema projekcije? Ili možda znamo da neki dio ne funkcioniše i pa se bojimo i otići provjeriti, u strahu od toga šta ćemo zateći. Naš latentni prostor za nas je nesređen, predugačak i često materijal u kojem sami ne vidimo poentu. Pa se pitamo: „Kome to uopće treba?“ Ne znajući da on treba upravo nama. Jer samo ako svoj film dotjeramo do kraja, moći ćemo pomoći i drugima da rade to isto. A šta smo mi ako ne ono što damo, i šta imamo ako ne ono što damo?

I šta si ti, o dušo smirena, ako nisi ono što si drugima dala. Danas, sutra, i svaki idući dan - ljudi će na prvu pretragu tvog imena naći spomen na ono što si drugima dao. A to je sve što si imao. A ako je to ma kao zrno riže - dovoljno je.

„Čovjek je samo trska, najslabija u prirodi; ali to je trska što misli. Nije potrebno da se cijela vasiona naoružava da ga smrvi: dovoljna je jedna kap vode da ga ubije. Ali i da ga vasiona smrvi, čovjek bi opet bio blagorodniji nego ono što ga ubija, pošto on zna da umire, i zna za nadmoć koju vasiona ima nad njim; vasiona o tome ne zna ništa.“ — Blaise Pascal