Razmišljanja jednog Ajdina: Koliko puta smo bili u situaciji da mi nekoga kritikujemo ili da neko nas kritikuje, ne razmišljajući uopšte šta radimo i šta ta kritika nosi sa sobom. Nadam se da će ovaj tekst pomoći bilo kome i potaknuti bilo koga da malo razmisli prije nego nešto kaže.
Tuzla, 2012.
Skupina mladića, studenata različitih smjerova, koji su došli iz različitih mjesta i ponijeli od kuće različite navike i običaje, našla je zajedničku dodirnu tačku u dvorištu Behram-begove medrese.
Druženja sa tim momcima, u ljetnjim noćima, nakon akšama ili jacije namaza su nešto čega se uvijek rado sjetim. Bilo nas je iz svih branši. Aid je studirao medicinu, Almin mašinstvo, Edhem građevinu, kao i ja, Mirza matematiku ili fiziku, ne sjećam se tačno, Enur je još uvijek išao u srednju medicinsku školu itd itd. Razmjenjivali smo mišljenja, komentarisali dešavanja, studentski život, razgovarali o vjerskim pitanjima. Dotakli bismo se i ljubavnih tema, koje su u tom periodu bile neizostavne i česte.
Aid je bio iz Tuzle i često je sa njim dolazio njegov mlađi brat. Mogao je tada imati 11-12 godina. Bio je simpatičan i uvijek je strpljivo ostajao sa nama do kraja druženja. Čak i kad smo znali sijeliti do dugo u noć.
Jednom prilikom sam upratio da Aidov brat ima određene greške prilikom obavljanja namaza. A kako sam stariji od njega, i plus, završio sam medresu, osjećao sam se dužnim da mu skrenem pažnju na to. Nakon namaza, dok smo se pozdravljali međusobno, izdvojio sam ga iz grupe i objasnio mu gdje griješi.
Aid me, po povratku u grupu, pitao: Šta je reć', kritike?
- Ma samo sam mu skrenuo pažnju na neke sitnice. Ništa strašno. - pokušao sam minimizirati kritike koje sam uputio dječaku.
- Neka, neka. Tako i treba.
- Šta ja znam, kontam da čovjeka treba kritikovat' nasamo, u privatnosti, a hvaliti u javnosti.
- Hvaliti u odsustvu. - na to će Aid. - To je hadis: ''Čovjek se kritikuje u privatnosti, a hvali u odsustvu.'' Kritikujući ga u privatnosti, ukazujemo mu na greške, ali istovremeno sakrivamo njegovu sramotu. A s druge strane, čovjeka je bolje hvaliti kad nije tu, jer bi se možda, ako bismo ga pohvalili pred njim, uzdigao, uzoholio. Ponio bi ga ego, a to nije dobro.
Tako sam, još kao student, daleko od kućnog praga i odgoja, naučio jednu veoma bitnu lekciju. S vremena na vrijeme je zaboravim, pa je moram ponavljati.
Čovjek se kritikuje u privatnosti, a hvali u odsustvu.
Pišući ovaj tekst, pokušao sam naći ko prenosi ovaj hadis, međutim, nigdje na internetu nisam pronašao nešto slično. Možda je hadis slab ili apokrifan, ali je bitna pouka i sigurno ima smisla. Čak sam pitao i jednog hodže o tome, ali i njemu je bilo nepoznato. Reče mi da vjerovatno nije hadis, ali da sigurno ima smisla.
Čovjek se kritikuje u privatnosti, a hvali u odsustvu.
Definicija kritike (sa nepouzdane wikipedie) kaže sljedeće:
"Kritika je sposobnost prosuđivanja i ocjenjivanja bilo koje pojave. Kritika sadržava uglavnom prednosti i nedostatke. Davanje mišljenja podrazumjeva poznavanje teme o kojoj se govori ili piše. U užem smislu kritika ili kritiziranje je negativno izražavanje, koje može sadržavati prijedlog za poboljšanje."
Dakle, prema definiciji, da bih ja nešto kritikovao, trebao bih imati sposobnost prosuđivanja i ocjenjivanja tog nečeg. Što će reći, trebao bih biti kompetetntan da dajem mišljenje, što podrazumjeva poznavanje teme o kojoj se govori. I uz to bih u svojoj kritici, bilo poželjno da dam i prijedlog za poboljšanje.
I uz sve to, a na osnovu ranije navedenog, trebao bih kritikovati u privatnosti.
Bojim se da smo mi daleko od ovakve kritike.
Međutim, možda se ovo pravilo o kritici u privatnosti ne odnosi na politička dešavanja. Jer kritika prema politici i političarima predstavlja mišljenje javnosti o njihovom radu. S tim što bi se makar malo trebalo raspitat', pročitat', proguglat' o čemu se radi prije nego odapnemo strijele i jezike kritike. Možda.
Možda se to ne odnosi ni na kritiku određenih organizacija, firmi, institucija. Jer kroz javnu kritiku (uglavnom negativnu) upozoravamo druge na neugodnosti koje nas očekuju od strane kritikovanih lica. Ali s druge strane, ako negativnu kritiku iznosimo javno, ne smijemo zaboraviti ni javne pohvale, kada neko zasluži.
Jer, nemoguće je da je sve crno i da je baš sve za kritike. Bojim se da se na taj način stvara negativan i depresivan ambijent. Čak i gori nego što stvarno jeste.
I ono što je jako bitno, ponuditi prijedlog za poboljšanje. Ako smo kompetentni, naravno. A ako nismo, onda ne pametovati previše; nego se, koliko je u našoj moći, staviti na raspolaganje, da pomognemo onima koji su kompetentni, da ne kažem, pametniji i stručniji od nas.
Ajdin Sefer, 11.08.2021.
Pročitajte i ostale tekstove iz rubrike Razmišljanja jednog Ajdina:
Zaustavljanje voza koji srlja u propast
Šta znači "biti patriota"?
Da bi bio izuzetak, moraš biti izuzetan
Ajvatovica između vjere i sujevjerja: Sve smo pogrešno skontali
Nemojte šta zamjerit'
Smisao džemata (zajednice) - dječije iskreno
Prepreka koju sami sebi postavljamo
