Nemojte šta zamjerit'

Čudan je vakat došao. Ljudi se odmakli jedni od drugih (ali ne i od njihovih međa). Udaljili se. Možda fizički ne, ali na svaki drugi način itekako. Postali zatvoreni, sebični. Čudni. Ne samo da na prvo mjesto stavljaju svoje prohtjeve, nego uopšte i ne obraćaju pažnju na potrebe drugih.

S vremena na vrijeme se nađem u situaciji kada neko počne omalovažavati poslove organizacije, da ne kažem pljuvati i lajati na nekoga ko organizuje bilo šta, posebno ako se radi o volonterskom poslu.

Uglavnom ta priča sadržava određene teorije zavjere, "zašto on to organizuje, zašto je on u tome, zar nije mogao neko drugi, sigurno ima koristi" itd itd. Haman da kod nas većina ljudi ne shvataju da se nešto može raditi iz ljubavi, iz hobija, iz želje da se bude koristan član društva. Jok. Samo korist, interes, para, keš. A možda su i upravu. Nebitno. Ja mislim da nisu. U tim i takvim slučajevima, ako dobijem priliku, "pljuvaču" postavim jedan hipotetski zadatak:

Organizuj roštilj za 10 ljudi. Ništa više. Okupi 10 ljudi da dođu tu i tu, tad i tad, da sjede, jedu, piju. Ti obezbjedi logistiku, sve što uz to ide. Probaj tako.

Ne mogu garantovati da moj sagovornik neće uspjeti u tome, ali garantujem da će svako ko pokuša nešto slično vidjeti koliko to može biti komplikovan proces. Ovom ne paše vrijeme, onom mjesto, ovom ne odgovara društvo,onaj ima posebne uvjete vezane za meso itd itd. Ovaj ono, onaj ovo. Pa opcija ovakva, opcija onakva. Milion opcija. Kako god da okreneš, nekom nešto ne paše.

Ljudi su postali teški, udaljeni jedni od drugih, bez suosjećanja za druge. Većina sa uslovima da se njihove želje i potrebe ispoštuju na prvom mjestu, da svi ostali budu podređeni njima i njihovim hirovima. Osjećam da su sve prijateljske, rodbinske i kolegijalne veze na tako krhkim staklenim nogama, da će samo ako čovjek nešto ne uradi kako treba, sve biti rasuto u paramparčad. Da će se sve pokidati i udaljiti. Kao da niko nema pravo na grešku. Greške se ne praštaju, čak ni one sitne. Nema milosti za tuđe mane. A ljudi nisu bezgriješni. I sigurno niko nije bez mana.

Čvrstog sam ubjeđenja da bi nam svima bilo puno bolje kada bismo prihvatili jedni druge, sve skupa sa svim falinkama i nedostacima koje imamo pri sebi. Staviti fokus na vrijednosti i prednosti svakog pojedinca. Za mane i greške tražiti opravdanje. Naravno, sve u granicama. Ali morali bismo biti bliži i bliskiji i razumijevati i podržavati jedni druge. Ili, kako sam davno nekad rekao, primjeniti pravilo 3PO - POštovati, POdržavati i POmagati. Stvarno bismo morali.

Imam osjećaj da niti koje nas vežu nikad nisu bile tanje.

Da ne pričam o ljudima s kojima nemamo neke posebne veze. Ubijeđeni smo da nam ne trebaju, da je bespotrebno, da možemo sami i da smo sami sebi dovoljni. Takve stvari pomislimo i za bliže ljude, a kamoli za dalje. Kao da smo zaboravili da je čovjek, u osnovi, društveno biće. Nisam dovoljan sam sebi! Definitivno nisam!

U međuvremenu, nikad se manje pažnje nije pridavalo frazi koju skoro svakodnevno izgovaramo i slušamo: ''nemojte šta zamjerit''. To je izgleda postala nekakva floskula, samo onako radi reda, običaj, navika. A čim ugledamo leđa jedni drugima, jedva čekamo da zamjerimo. Sve lupom tražimo sitnice, ko je šta rekao, ko je šta uradio. I zamjerimo.

Kad negdje dobijemo riječ, puna su nam usta jedinstva, potrebe za jedinstvom, pozivanja na slogu i jedinstvo. A istovremeno, ni trunka saosjećanja ne postoji. Ni sekunda empatije. Potrebe drugih se ne vide ni u tragovima. Mišljenja tuđa nisu baš dobrodošla. ''Moramo biti jedinstveni. I misliti jedinstveno. Misliti kao ja.''

Nekad sam se čudio, a sad me već malo šta može iznenaditi, kako ljudi koji se pozivaju na to jedinstvo, u sljedećem koraku, kad imaju mogućnost pružiti ruku pomirenja, kad od njih zavisi ta sloga, ne čine ništa na tom polju. Ne, nego očekuju da se druga strana povinuje njima. Samo tako je moguće jedinstvo.

Ne ide to tako. Ne ide, Boga mi.
Ili sam možda samo ja čudan. Ili ne kontam. Ne znam.

Odoh sad. Nemojte šta zamjerit'.

Ajdin Sefer, 17.06.2023