Još uvijek nekako mislim da si tu negdje, da nisi otišao.
Dva bajrama bez tebe...
Možda su te zaboravili, ali ja nisam.
U svakoj si misli, pokretu, osmijehu.
Zaboravili su te, isto kao što ću ja biti zaboravljen.
Nastaviše normalno, kao što bi uradili nakon moje smrti.
Nije im bila dovoljna lekcija.
Nekada se samo pitam, šta bi bilo da smo svi djelovali isto, ja prvi da sam dao više?
Onaj neznanac da je dao više, ali nije...

Hoću da dignem ruke od svega, ne nalazim više sreću u ljudima u mjestima gdje sam se osjećao prihvaćeno.
Znam da me gledaš i znam da bi rekao da ne odustajem od stvari koje volim.
Ali ne mogu.
Čak su me i dojučerašnji prijatelji razočarali, ali zašto ti se žalim?
I tebe smo svi razočarali, mogli smo više.
Boli bola kad vidiš da su pred tobom dobri a iza leđa ogovaraju, boli bola kad te lažu da si prioritet a nemaju vremena da pitaju kako sam.
Znaš šta još boli?
Boli me to što mi nisi bio prioritet.
Boli me to što nisam dao sve od sebe da budeš živ.

To su ljudi.
Nježni a opet prgavi.
Prijatelji a zapravo najveći dušmani.
Kao da nisi ni postojao, a onaj im mezar govori suprotno.
Imao si snove kao i ja.
Treptao si kao i ja.
Volio si kao i ja.
Disao si kao i ja.
Pitam se šta bi bilo da se meni nešto desi?
Kako to da zaboraviše da si postojao, kako to da tvoj osmijeh nije bio bitan?
Znaš šta je bitno?
Da su oni taj dan popili kafu, otišli u restoran, na kupanje, na planinu, spavali.
Tvoj život nije bitan sve dok ne umreš.
Onda te tek oplakuju i shvate da si postojao.

Znaš da volim doći na tvoj mezar i ispričati se, kao da si živ a ti me slušaš odozgo.
Šta bih sada dao da si tu, da si živ, da sanjaš.
Spomeneš se tu i tamo u nekom random razgovoru, nekoj usputnoj priči.
Do sljedećeg mjeseca, sjetit će te se mnogi.