OVO JE BOSNA, JEDNOM SHVATITE!

Stiglo je proljeće. A Nas isti stari (a novi) behar pokreće. Bosnom behar („BEiHAr“) probeharao, a poljem se širi miris ljiljana. I svuda „BEiHAr“ na nju miriše, a miriše cvijeće k'o moja d(D)ragana. Proljeće svugdje i svuda donosi štošta, pa tako i na srce poluostrva Balkan, u Bosnu i Hercegovinu. U Bosnu. Tako se češće kaže. A nekad se kaže i Šeher Bosnu. Nekada davno se za Bosnu i Hercegovinu koristio pjesnički (poetski) odmilja izraz- Herceg Bosna, ali se taj hipokoristik („hippie- koristik“) prestao koristiti pošto ga je otuđila i prisvojila, a dakako i zloupotrijebila „politička hortikultura“.

Proljeće je često donosilo (i donosi nažalost još uvijek) brojne društvene neprirodne nepogode, maligne političke pojave, budalaštine i gluposti kao što su ratovi. I nemiri- u glavama, među ljudima, na tržištu. Nećemo o njima!
Ali i brojne prirodne nepogode- poplave, nabujale rijeke, klizišta, odrone, kiše, nekad i snjegove. Ali je vala donosilo i donosi još uvijek „BEiHAr“ („Bosnom behar probeharao“!), miris poljskog cvijeća („Poljem se širi miris ljiljana/ miriše cvijeće k'o moja d(D)ragana“!), ptice selice („A male laste s juga dolaze“!), ali i duže, ugodnije i ljepše dane i mjesto pod suncem. Ali i pod beharli granom. Mada bogami, ako slušamo Merlinove pjesničke fikcije, imaginacije i mistifikacije koje nikako da prevaziđemo poput „Kako ću ja bez tebe, kad dođu teški, kad odu svi jarani, kad zamirišu jorgovani“ ili još glasniju i rašireniju „Bosnom behar probeharao, mene je život razočarao“, tačno ti dođe da se učtivo zahvališ proljeću na dolasku i pošalješ ga natrag zajedno sa cvijećem i lastama. „Al' živjet će proljeće i vojnik sreće“. Proljeće donosi sa sobom opet pjesme koje su žalostive i tugaljive kao da su o jeseni ili o zimi, a ne o proljeću. U ovo proljeće opet pjevamo melanholične i rezignirajuće pjesme (balade čiji su tvorci Edin Dervišhalidović i Nazif Gljiva), a koje su (kao takve) u međuvremenu postale obavezne i u rijetkim slavljeničkim trenucima. U rijetkim trenucima sportske (fudbalske) radosti i sreće kao što je plasman naše selekcije na Svjetsko fudbalsko prvenstvo.

Cijele noći nakon historijske pobjede nad Italijom u Zenici, na 25% BiH orile su se poznate balade „Bosnom behar probeharao, mene je život razočarao!“ od Dine Merlina i pjesma autora Nazifa Gljive koju izvodi- pjeva legendarni Halid Bešlić „Poljem se širi miris ljiljana“. U beskrajnom nizu i mnoštvu svih apsurda i paradoksa koji su se ukorijenili i udomaćili u životima ljudi na ovom prostoru i našem mentalitetu, ovaj fenomen- paradoks je još čak i benigan. Ako uzmemo u obzir sve ostalo- nemilosrdnu povijest koja je neumoljiva, ali i ukupne političke (ne)prilike naročito zadnjih 35 godina. Već odavno je postala praksa i običaj da ovdašnji ljudi na slavljima i veselim prilikama kao što su svadbe- vjenčanja, rođenja, krštenja, sunećenja, useljenja ili religijski blagdani pjevaju tugaljive i žaljive pjesme- pjesme sa tužnim početkom, refrenom i završetkom, tužnim krajem i beskrajnom tugom i da se pritom vesele i igraju.
Tako su i sami autori- poetski komercijalisti (Dino Merlin i Nazif Gljiva) odnosno njihove pomenute pjesme, postale naš svojevrsni vijesnici proljeća. Međutim, u svemu tome, problematična činjenica je to što „takva naša proljeća“ (kao u ovim baladnim skladbama) traju haman godinama i decenijama. A tokom vatrene tranzicije (čitaj- rata!), a naročito nakon toga, pjesme, svakakvi pjevači i autori- stihoklepci su počeli da niču kao gljive poslije kiše. Te kiše su stvorile ogroman muzički odron i poplave kiča i muzičke antiumjetnosti.

U sportu, bilo kojem, makar i fudbalu, uglavnom redovno dobijamo po ušima. I u klupskom i u nacionalnom (reprezentativnom). Uspjesi (kao što su odlasci na Mundijal), mogu se doslovno izbrojati na prste jedne ruke, a bilo ih je za 30 godina ukupno jedan (1), plus ovogodišnji Mundijal za koji se nadamo da neće biti otkazan zbog geopolitičkog rata SAD i Izraela na jednoj i Irana na drugoj strani. Po ušima redovno dobijamo i u drugim sportovima, ali i na političkom polju, na ekonomskom, demografskom, skoro svakom. Uz određene pozitivne incidente koje pamtimo koliko i brojne tzv. mitske poraze kao što su „Videoton“, „Hadžibegov penal“ ili propuštene životne šanse kao što su npr. odbijanje paket- aranžmana za ulazak u tadašnju Evropsku zajednicu, odbijanje i neusvajanje Aprilskog paketa reformi, brojni fudbalski baraži u kvalifikacijama za Euro i Mundijal, pa „Spahin prekršaj“ u šesnaestercu protiv Francuske, Džekin poništeni čist gol protiv Nigerije ili sjajna, ali ipak pirova košarkaška pobjeda protiv Litvanije kada je Teletović pucao trojke sa parkinga. Izuzetak su naravno zlatne i druge medalje naših igrača sjedeće odbojke, ali i zlatna medalja naše mlade košarkaške reprezentacije 2015. godine.
Takva su nažalost ta dugogodišnja bosanska proljeća u kojima behar behara, a život razočara. Ili u kojima se poljem širi miris ljiljana, a autor- fikcionalist i poetski komercijalist koji je zbog nesretne ljubavi (kako kaže) postao prosjak i pijanac bez nadanja gdje čak (kroz tu fikciju) najavljuje i vlastitu smrt ako mu dragana ode za drugoga.

A dok je Bosnom behar probeharao, drugi rezignirani pjesnik traži od kelnera da mu natoči vina, pa da konačno izgovori istinu da on i njegova draga više nisu zajedno.
(Ne)zanimljivo, obje ove pjesme „Bosnom behar probeharao“ (1989.) i „Poljem se širi miris ljiljana“ (1991.) nastale su malo prije tog zlokobnog proljeća 1992.
Ova prva je tada odmah postala pjesma koju pjeva publika sa dvoranskih ili stadionskih tribina, a nakon što je ušla u navijačku upotrebu, ubrzo je izbila politička kataklizma u vidu ratne neprirodne nesreće u kojoj je stradalo doslovno sve, pa i muzička umjetnost i sport. Otkako je ta tužna pjesma ušla u navijačku upotrebu, slabo je bilo selameta za bosanskohercegovački fudbal i sport uopće. Ali je, objektivno, bilo užasno stanje i u političkoj sferi i u procesima spašavanja, pa onda i obnove i sređivanja države. Pokazalo se nažalost da ipak ti procesi izgleda nemaju kraja, pa se sve u BiH svodi na „taktiku- strategiju“ koju slobodno možemo nazvati- strategija „Drži, ne daj!“ Dakle, još s kraja osamdesetih, a naročito u periodu '91.-'96., pa sve do danas, nikako da izađemo iz tog grča i tog opsadnog stanja duha u kojem se branimo i borimo za goli opstanak.

Nastavit će se.