KUKURIJEKU ZELENI- HAJDE MALO MENI...


Očito su politička biometeorologija s kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća, pa sve do sadašnjeg proljeća godine 2026. i sva ta teška iskustva i iskušenja, ostavila duboke negativne posljedice i traume u glavama Bosančerosa koje je preteško prevazići. Još uvijek se ni nakon 30 godina od završetka rata, nije u suštini izašlo iz rata, mentalno i psihološki. Kao da se i u sportu još uvijek branimo od nestanka i brisanja sa mape, pa onda pjevamo i tužne pjesme koje su nas držale i nosile kad je bilo najteže. Jer bili smo sa Bosnom kad je bilo najteže. Samo što odavno više nije taj period, kad nam je najteže. Objektivno, prošao je. Treba ići na pobjede. Međutim, i cjelokupna povijest ovog prostora je najvećim dijelom tegobna i tragična. Rijetko pobjedonosna. Bio je doduše nakon 1945. period kad se na ovim prostorima stvarao ozbiljan pobjednički mentalitet i ponosni svijet koji je gradio život i državu na slavi i sjećanju na narodnooslobodilačku antifašističku borbu (sa pobjedničkim pjesmama!), ali su sve to na kraju srušili i uništili oni najgori.

U tom su periodu također nastale (stvorene) brojne prekrasne pjesme koje se još uvijek pjevaju, a najveći broj njih su tužne, tugaljive. Ali lijepe. I nisu baš za sportskih „derneka“ i pobjedonosnih situacija i događaja. Nije tuga, jad, čemer, nezadovoljstvo, nesretnost prirodno i primarno stanje balkanskog čovjeka tipa Bosančeros. To su napravile društveno- političke okolnosti i ideološko- propagandne nečasne rabote. Bosančerosi su po prirodi veseli i ponosni i duhoviti ljudovi kojima ipak mnogo nedostaje pobjeda, slavlja i veselja, pa da tu dobiju priliku za češće ispoljavanje pozitivne energije i raspoloženja. Stalno smo u nakim tugama i baladama.


Naravno da svi volimo Halida, i kao osobu i kao nekoga ko nam pjeva pjesme. Te pjesme koje se masovno puštaju i slušaju u raznim prilikama često su nekima ispušni ventil, nekima određena utjeha ili antistres terapija, a neki se uz te tužne pjesme i provesele- iskoriste priliku.
Halid je bio ljudina. Možda čak i muzički, glazbeni, pjevački Tito. Tito svog zanata i žanra. A od svih vrlina, izdvaja se (bar za ovu priliku) ta što je tako loše, besmislene, nepovezane, nesuvisle, nekonzistentne pjesme (tekstove) poetskog komercijaliste Nazifa Gljive pretvorio kroz pjevanje, bar prividno u nešto što ima neku estetiku i neku uvjerljivost. Ili, bar te pjesme učinio takvima da na nešto liče (ne mislim da budu plagijati!) i da kao takve budu prihvaćene i prepoznatljive. Da je kojim slučajem pjesnik Nazif Gljiva iz Češke (iz pokrajine Bohemija), onda ne bi bio Gljiva nego Pečurka (eventualno Houba!), pa bi cijeli ovaj ex-Yu region ostao bez tako velikog poete, a Češka bi se obogatila. Njena kultura. Kao i sam Gljiva kao takav.
„Tužan sam ti grade moj
kao onaj behar tvoj
i dok tvoje grane lome
još si draži srcu mome.“
I ovo su stihovi poznate pjesme koju izvodi Halid Bešlić, a čiji je autor čuveni Gljiva. Ova pjesma se također često konzumira u slavljeničkim prilikama iako je prilično tužna, bar ako je suditi po ovom stihu. Ili bar djelomično tužna. Autor dok je u potrazi za lijepom Azrom koju ne može da nađe, u međuvremenu spominje Sarajevo i izražava ljubav prema Šeher Bosni. Dakle, čudne su te Gljivine imaginacije.



S druge strane, poetski komercijalist Edin Dervišalidović je u zadnjih petnaestak godina postao ubjedljivo najbogatiji muzičar- pjevač na prostoru od Triglava do Đevđelije, ali sigurno i mnogo šire i mnogo dalje. Za razliku od Halida kome je stihove pisao čuveni Gljiva, Dino Merlin je sam sebi pisao pjesme, muziku, aranžmane. Ima u tim pjesmama i stihovima svega. I lošeg, ali i dobrog. Može se o tim pjesmama svašta reći, ali jedino što se ne može reći, jeste to da nema populizma i podilaženja publici jer ima itekako. Možda ima neka skrivena ideja ili „filozofija“ u tim pjesmama koju je teško uočiti, ali ono što je vidljivo jeste ideja da se podilazi širokom puku i da se ostvari komercijalni naum.
Edin je prije nešto više od 30 godina napisao tekst tadašnje himne Republike Bosne i Hercegovine (u toku agresije), ali ne i muziku jer je već na postojećoj muzičkoj konstrukciji stare sevdalinke „S one strane Plive“ ubacio svoj tekst. Himna iako lijepog domoljubnog sadržaja i mnogo važna za tadašnje teške trenutke za sve nas, ipak nije bila autentična, valjana. Kasnije je zamijenjena drugom koja je ostala bez teksta.

Helem, nije da nije, i poetski komercijalist Gljiva je pokušao prije dvadesetak godina da napravi autentičnu bosanskohercegovačku navijačku pobjedonosnu pjesmu. Međutim, napravljena je lakrdija i karikatura, pa je svojevremeno bila i predmet sprdnje. A i nekvalitetna je i neuvjerljiva, objektivno. Tu pjesmu niko ne pušta i ne sluša čak ni kada je slavlje ili veselje, sportsko naprimjer.
Tako smo cijelu noć na četvrtini teritorije BiH slavili odlazak naših fudbalera na Mundijal u Sjevernu Ameriku uz tužne pjesme „Bosnom behar probeharao, mene je život razočarao“ i „Poljem se širi miris ljiljana“. Interesantno (paradoksalno), dok se pobjeda fudbalske selekcije BiH slavila samo na četvrtini njene teritorije, tu noć je za BiH maltene navijao čitav svijet. Za malu Bosnu protiv velike Italije. Komšije u Srbiji su uglavnom navijali za BiH, kao i susjedi u Hrvatskoj. Također i komšije Crnogorci. I naravno cijela bosanskohercegovačka dijaspora (prijateljska emigracija)- od Slovenije do Kanade i Novog Zelanda.

Kada smo dočekali naredno jutro ili podne, bio je 1. April. Srećom, nije bila prigoda za šalu, za Prvoaprilski paket šege- šale jer smo se fakat plasirali.
Poraza, izgubljenih godina i tužnih pjesama, imamo i previše. Hoćemo pobjede i vesele pjesme! Da jednom konačno probehara bez razočarenja. I da osjetimo merak pod beharli granom. I da konačno jednom na zelenu granu. Živjeli.