Nakon što je oslabila i postala politički nestabilna zbog vanjskih uticaja, 1795.godine Litvanija je pala pod rusku vlast protiv koje se borila u krvavim ustancima i pobunama. Teško stečena nezavisnost malo prije početka Drugog svjetskog rata, završila je vrlo brzo neželjenim pripajanjem SSSR-u. Ubistva, nezadovoljstvo, zatvori, progoni, okupacije, ratovi... Sve to obilježilo je litvansku sudbinu koja se promijenila tek 1990. godine proglašenjem nezavisnosti i refrendumom koji je uslijedio.

Avanturisti Ammar Kandil i Staffan Taylor posjetili su Litvaniju kako bi se uvjerili u istinitost studije World Happiness Report o sreći mladih Litvanaca.. Dočekalo ih je mnogo više mladih na ulicama nego što su očekivali. Mladi ljudi koje su upitali da li se slažu da su najsretniji na svijetu imali su različite odgovore; neki su se slagali, neki ne. Međutim, svi su bili mišljenja da su najsretnija generacija koja je ikad živjela u toj zemlji. Ono što je začuđujuće, svi znaju historiju svoje zemlje, vole je i cijene one koji su se za nju borili.

Naveli su da u Litvaniji najviše vole slobodu koju su njihovi očevi teško osigurali. Litvanci odlučno stvaraju svoj identitet kako bi uklonili tragove mračne prošlosti. Iako i našoj zemlji historiju obilježavaju ratovi, okupacije i progoni, u ovome se izuzetno razlikujemo. U Bosni i Hercegovini tradicija je na starim ranama prošlosti praviti nove, bez pokušaja da se zaliječe nepovratni događaji.

Sve što Litvance podsjeća na teška vremena, mijenjaju iz korijena. Zloglasni zatvor koji je bio aktivan u SSSR-u pretvorili su u kulturni i društveni centar u kojem se na otvorenom održavaju predstave, koncerti i razne zabave. Ali, svejedno su unutrašnjost zatvora ostavili kao muzej, kako bi bili informisani o svemu što se dešavalo. U bunkeru koji je služio za sakrivanje u ratu napravili su diskoteku jedinstvenog koncepta.

Ne moraju i ne mogu biti svi sretni, ali su definitivno svjesni koliko trebaju cijeniti ono što imaju. Njihovi mladi primjer su tanke razlike između patriotizma i nacionalizma; zemlju vole tako što je grade i čuvaju, a ne tako da ponižavaju drugog. Kada bi neko na našim ulicama pitao prolaznike zašto vole svoju zemlju, niko ne bi rekao „zato što se imam priliku povezati s prirodom“ , kao što Litvanci kažu. Ako ništa, Balkanci barem mogu reći da su po tome specifični- najsretniji kad su nesretni, uporno se vraćaju u bunkere i zatvore svojih misli.