Njegovanje nacionalnog identiteta nije samo pravo, već i odgovornost svakog naroda. Identitet se ne podrazumijeva, on se gradi, čuva i prenosi kroz generacije.

Kako, pitaš se?

Obilježavanjem važnih datuma, očuvanjem jezika i pisma, prenošenjem folklora s koljena na koljeno, izučavanjem vlastite historije i poštovanjem narodnih običaja i tradicije i slično.

Najubjedljiviji dokaz identiteta jednog naroda jeste njegova kulturno-historijska baština.
Arhitektura, povelje, kraljevi i velikani, umjetnici i mislioci, ali i obična svakodnevica – hrana, odijevanje, način života. To je ono što ostaje. To je ono što postaje DNK jedne nacije.

Zato identitet ne živi u arhivima, školskim lekcijama i prašnjavim policama praznih biblioteka.
On živi na ulici, u gradovima, na lokalitetima, u pričama koje pričamo i koje drugi čuju.
Identitet postaje stvarnost onda kada ga živimo-a jedan od najmoćnijih načina da ga oživimo je turizam.

Nacionalni identitet i turizam idu ruku pod ruku!

Mostar i Sarajevo su simboli Bosne i Hercegovine. Oni svjedoče o više epoha bosanske historije, a danas su i društveni, ekonomski i turistički centri naše zemlje.

Međutim, postoji problem: ovi gradovi su osnovani u vrijeme Osmanske okupacije, što ih uskraćuje za turistički sadržaj koji baštini kulturno-historijsko naslijeđe u BiH.

Iako je Bosna i Hercegovina kroz svoju historiju bila raskršće civilizacija, prostor intenzivnih društveno-političkih kretanja i nosilac bogate srednjovjekovne kulturno-historijske baštine, lokaliteti koji svjedoče njenoj hiljadugodišnjoj državnosti, danas su u sjeni centara poput Sarajeva i Mostara, pa većinom nisu ni usputna destinacija u turističkim aranžmanima i brošurama.

Ovaj propust ima dublje posljedice od ekonomskih.
U trenutku kada se Bosna i Hercegovina suočava sa stalnim pokušajima negiranja svoje državnosti i kontinuiteta, promocija srednjovjekovnog naslijeđa postaje ključno oružje u odbrani bosanskog identiteta

Lokaliteti poput Travnika, Gradačca, Počitelja, Tešnja, Stoca i mnogih drugih, kao i povelje, kraljevski dvorovi, srednjovjekovni gradovi, međunarodni ugovori itd., jasno svjedoče bosanskoj državnosti i njenoj Europskoj pripadnosti.

U tom kontekstu, turizam nije samo privredna grana, nego postaje sredstvo edukacije, kulturne diplomatije i promocije našeg kulturno-historijskog naslijeđa.
Svaka posjeta kraljevskom Bobovcu ili Jajcu, gradu u kojem je skončalo Bosansko Kraljevstvo, svaki domaći i strani turist koji čuje priču o Tvrtku I Kotromaniću ili Povelji Kulina bana, korak je ka širem razumijevanju historije Bosne i Hercegovine i neizmjeran doprinos očuvanju srednjovjekovnog kulturno-historijskog naslijeđa naše zemlje.

Gdje danas griješimo?

Bosna i Hercegovina raspolaže jednim od najbogatijih srednjovjekovnih naslijeđa u regiji, ali je ta baština zapostavljena.
Strategije razvoja turizma rijetko, gotovo nikako, ne uključuju ove lokalitete.
Umjesto ravnomjerne regionalne promocije, turizam se sve više centralizira u Sarajevo, Mostar i još par gradova, većinom samo da se zadovolji “etnička norma”.

Rezultat?
Bosansko srednjovjekovno naslijeđe, kao važan faktor bosanskohercegovačkog tisućljetnog kontinuiteta, ostaje slabo prezentovano u javnosti.
Što Bosnu i Hercegovinu čini lahkom metom za negiranje njene državnosti i identiteta njenih naroda i narodnosti.