U trećoj knjizi Islamske epigrafike u Bosni i Hercegovini Mehmed Mujezinović obrađuje bihaćki materijal i uz niz uredno datiranih spomenika, bilježi i jedan izdvojeni ženski nišan u istoimenoj mahali nedaleko od Fethije, o kojem piše kratko, precizno i za dalji rad presudno, jer “u ovom groblju se nalazi i jedan karakterističan ženski nišan čija kapa je uokvirena, i ornamentika ovog nišana se razlikuje od novije ornamentike bihaćkih nišana. Nišan nema natpisa, a mogao je nastati najranije u osamnaestom stoljeću”.

Tom jednom rečenicom postavljeni su spol merhuma, ključni morfološki znak i vremenski horizont, što otvara jasan put za čitanje forme, prepoznavanje oglavlja u kamenu i tumačenje sakralne geometrije u kojoj os i lozica nose glavni ritam.

Da se razumijemo odmah, ovdje na ovom mezarju i svakom drugom u Bihaću se radi isključivo o bošnjačkom stanovništvu, Bošnjacima, tako su sami sebe nazivali. Za to što tvrdim sam pronašao bezbroj stranih izvora na svim jezicima. Nema nikakvih Turčina ni turaka ni tamo nečeg odnekud, naročito ne Bosanaca. Ovi ljudi su vezani stoljećima za ovaj grad i ovu krajišku zemlju. Ovakve raskošne nišane ženske i muške, kao što ih ima barem 50 na ovom mezarju, nećete vidjeti nigdje u Bosni i Hercegovini pa sve do Stambola, ovakvih dimenzija, simbola, ostataka boje koja naznačava nekadašnju obojanost. Da ne govorimo onda koliko je takvih nišana i mezarja u Bihaću, koje sam lično obišao i foto-dokumentovao, te u cijeloj Krajini, pokraj kojih prolazimo i okrećemo glave od njih, rušimo ih i palimo, jer smatramo da su degutantni, tobejarabbi.

Terenski uvid i put do prepoznavanja

26.06.2025. godine obišao sam Galića mezarje u cjelini i tom prilikom detaljno fotografisao svaki nišan koji se po patini, obliku i pismu doima starijim od 150 godina, te sam na licu mjesta izradio procjene starosti koje potvrđujem tek kad zateknem nišan sa tarihom i hidžretskom godinom na dnu, jer taj podatak najpouzdanije govori o godini smrti i času podizanja spomenika. Već u prvom prolazu u oči mi je ušao ženski nišan koji sa puta izgleda neupadljivo i uobičajeno za visoke ženske krajiške nišane. Njegova forma traži da mu se priđe, da se obiđe sa sve četiri strane i da se čita odozdo prema vrhu, kako bi se u cjelini ukazala mjera majstorstva nepoznatog krajiškog klesara i taščije.

Foto: Krajiški nišani- višestoljetni fenomen (26.06.2025. godine)

To su oni momenti kad shvatiš da si pored nečeg prošao hiljadu puta, a nikad to nisi primijetio. Nije ovo prvi, a sigurno ni zadnji put da se dešava. Barem meni.

Početkom jeseni isto 2025. godine ponovo sam pažljivo pročitao treći tom Islamske epigrafike, koju u kućnoj biblioteci posjedujem u dva izdanja naslijeđena od rahmetli djeda, hadžije Kemala I., te sam u miru stola i bilješki uočio da sam ranijih čitanja poglavlje o Krajini prelazio letimično, jer građe baš i nema mnogo, ali to i to malo je od nemjerljive vrijednosti.

Ovaj put sam prepoznao Mujezinovićevu rečenicu o ženskom nišanu u blizini Fethije i bio potpuno siguran da je riječ o istom spomeniku koji svojim proporcijama, estetikom i težinom izrade nadmašuje poznate ženske spomenike u Bihaću i široj okolici. Visina spomenika dostiže blizu tri metra prema današnjoj razini terena, a krajiška raskoš očituje se u cjelini jer ornamentika jasno nosi znanje o simbolima drva života i cvijeta života i znanje o uređenom rastu koje bosanski kamen pamti kroz stoljeća.

Izvor, položaj i tipološka odrednica

Nišan stoji u Galića mahali na tihom rubu starog mezarja i pripada užem gradskom sklopu koji je stoljećima vezan za tvrđavsko jezgro i kasabsku matricu, a od Fethije ga dijeli približno tri stotine metara, što prilično uvjerljivo naznačuje urbani kontekst u kojem su narudžbe pripadale kućama sa istančanim ukusom i mogućnošću da plate dubok rez i strpljiv rad, u kojem se i najmanja greška preskupim vremenom plaća.

Foto: Krajiški nišani- višestoljetni fenomen (26.06.2025. godine)

Mujezinovićeva zabilješka ostaje do danas jedini objavljeni spomen, stručni opis spomenika, te je nužno zadržati njenu preciznost i dopuniti je opažanjima koja proizlaze iz neposrednog gledanja, pri čemu termin uokvirena kapa ovdje koristim kao morfološki najtačnije ime za ono što fotografije i uviđajna analiza jasno pokazuju. Glava nišana oblikovana je kao kapa položena u pravougaoni okvir sa plitkim bočnim udubljenjima i blagim kupastim završetkom, a okvir se ponaša kao mala arhitektura koja razdvaja glavu i trup i koja čitaocu odmah saopštava identitetski znak ženskog spomenika. U pogledu razlike prema muškom repertoaru devetnaestog stoljeća izostaju turbanski i fesasti završeci, pa vizuelna poruka djeluje kroz oglavlje i polje i gradi dostojanstvo bez naslova, činova i titula.

Uokvirena kapa, oglavlje u bihacitu i rukopis majstora

Trup je četverostran i vitak, vrat je jasno uvučen i pripremljen da primi kapu koja u kamenu preuzima ulogu tepeluka nad licem, što čini neposrednu analogiju sa gradskom ženskom nošnjom u kojoj kapa i metalni prednji ukras tvore jedinstvenu konstrukciju. Klesar je taj sklop preveo u tri jasno čitljiva zahvata koji nose težinu, jer okvir igra ulogu nosive konstrukcije, kapa ostaje tjelesni dio, a međuprsten iznad vrata smiruje uzgon i stvara prijelaz koji se pod prstima očituje kao pažljivo odmjereni prag. Reljef pokazuje promjenu dubine unutar istog poteza i to se vidi na susretu latica i pozadine gdje je na pojedinim mjestima podloga spuštena plitko radi meke linije, dok je drugdje podvučena dublje kako bi rub medaljona ili vitica dobio oštrinu i čitak sjaj. Bihaćki laporoviti vapnenac zvani bihacit traži čistu konturu i disciplinu dlijeta različitih širina, te je površina ovoga nišana vjeran pokazatelj zanatskog samopouzdanja i radioničkog reda sa iskustvom.

Foto: Krajiški nišani- višestoljetni fenomen (26.06.2025. godine)

Ornament, pletenica, zatvoreni trokut i ženski simboli

Pletenica je glavno tipološko obilježje starijih ženskih nišana u Krajini i ona se ovdje penje vertikalno uz ivicu te cijeloj površini daje ritam uzlaza i stabilan rub koji vodi pogled. Odmah uz pletenicu čita se zatvoreni trokutasti okvir koji mirno ograđuje lice nišana i u unutrašnjosti nosi složen biljni ili heraldički sklop koji prirodno pripada jeziku oglavlja prevedenog u kamen. Četiri pravilno raspoređena klesanja praznog prostora na istom polju djeluju kao mjesta gdje je majstor tražio dodatnu svjetlost i sjenu ili kao ležišta u kojima se mogla uhvatiti boja te eventualno metalni umetak, pa ta tačkasta perforacija djeluje kao diskretan optički akcent koji oživljava plošnu strukturu bez gubitka mjere.

Foto: Krajiški nišani- višestoljetni fenomen (26.06.2025. godine)

Klesar nije ponavljao jedan te isti obrazac preko sve četiri strane jer se svaka strana komponira drukčije i time pokazuje širinu radionice te sigurnu upotrebu više uzoraka oko jedne prepoznatljive ženske osi koja ostaje stalna. To je činjenica, ali činjenica je i da je klesar prenio osobnost i karakter, status, oličenje gospođe iz begovske porodice po svemu sudeći, da njeno ime i identitet danas nije poznat, ali su sigurno prepoznavali i prepričavali ovaj nišan, koji je sav bio obojan od dna ka vrhu, svaki detalj je bio u boji, to sa sigurnošću tvrdim. Gotovo svi nišani stariji preko 150-200 godina su bili obojani najfinijim bojama i kombinacijama boja. Na ovom su vidljivi tragovi crvenkasto-plavkaste boje.

U donjoj zoni čita se spiralno biljna šara koja se na drugim bihaćkim ženskim nišanima tumači kao cvjetni vijenac i koja nosi ženski kod i sloj ljepote te u islamskom simboličkom horizontu priziva željeni boravak u Džennetu, pa se takvo polje može čitati estetski i eshatološki u isto vrijeme bez prisile. U ovakvom rasporedu pletenica ostaje nosivi rub i vertikalno uže kompozicije, zatvoreni trokut čuva lice i podcrtava ograđenost glave, a bušenja i spiralni vijenac podižu svjetlo i smiruju donji hod tako da cijela ploha diše kao pažljivo tkan kamen.

Simbolički posmatrano, pletenicu možemo protumačiti kao majčino uže za koje su se držali i za koje će se potomci držati kada ona preseli na ahiret, te je dohvatljivi dio prizemljen. Dok su čvor i mjesto pletenja isuviše visoko i teško dohvatljivi. Ko god je imao mater, majku ili nanu sa pletenicama, zna da su te pletenice bile najljepše, da su joj pristajale ljepše nego ikom. Pletenica ide gotovo do dna na nišanu, a poznato je da je Džennet pod majčinim nogama!

Datacija i značenje u odnosu na druge bihaćke nišane

Mujezinović je oprezno zapisao da je ovaj nišan mogao nastati najranije u osamnaestom stoljeću i takva formulacija pruža dobru početnu liniju za hronološko čitanje i smještanje u stariji rezbarski sloj. Forma glave sa uokvirenom kapom govori ranijim jezikom u odnosu na nišane s kraja devetnaestog stoljeća koje je autor na istoj stranici uredno pobrojao, a ornament je dublje i slobodnije urezan te ne teži glatkoj kasno-osmanskoj finalizaciji koja se u Bihaću učvršćuje kasnije. Identitet se ovdje saopštava konstrukcijom oglavlja i disciplinom polja bez oslonca na natpis.

Foto: Krajiški nišani- višestoljetni fenomen (26.06.2025. godine)

Ženski primjer o kojem je riječ stoji sigurno dva i po stoljeća, te pokazuje da je u tom vaktu u Bihaću djelovala radionica koja je ženski spomenik tretirala jednako ambiciozno kao i muški te takav odnos rijetko nalazimo u osmanskoj Bosni i upravo zbog toga ovaj primjer ostaje karakterističan u mjeri koju je Mujezinović nenametljivo zabilježio.

Historijski horizont i vrijednost trajanja

Vrijednost spomenika ne proizlazi jedino iz vještine rezača i osjećaja za mjeru jer se istinska snaga očituje u njegovom dugom trajanju u osjetljivom gradskom prostoru koji je mijenjao uprave, običaje i ritmove čuvanja grobalja i vakufske zemlje, bombardovan 70 puta u 2. svjetskom ratu iz zraka, te granatiran nebrojeno puta u 90-im godinama, dok je ovaj spomenik ostajao cjelovit, uspravan i poštovan. Galića mezarje pripada zoni koja gleda prema gradu i dio je gradskog reda, te je kroz stoljeća nosilo promjene koje su zahvatale rubove starih krajolika, a upravo takav pritisak vremena čini da preživljavanje ovako skladno komponovanog ženskog spomenika svjedoči o lokalnom osjećaju za vrijednost i o tihom trajanju jedne gradske tradicije i sposobnosti, izgubljenom znanju sakralne geometrije, duhovnosti i međuljudskog poštovanja u lokalnoj zajednici.

Foto: Krajiški nišani- višestoljetni fenomen (26.06.2025. godine)

Gledano iz današnjeg ugla ovaj nišan predstavlja sažetu lekciju iz krajiške sepulkralne plastike i pouzdan podsjetnik kako se u bihaćkom kamenu stapaju morfološki znak spola, disciplina sakralne geometrije i biljni repertoar koji u Bosni i Hercegovini ima dubok kontinuitet i u kamenu i u drvetu, te uokvirena kapa i središnja os i lozica koja iz jedne tačke raste prema glavi zajedno čine gramatičku trojku po kojoj se ovakav komad može sigurno prepoznati bez ijednog slova i bez ijedne sumnje.

Bilješka o daljem radu i zaštiti

Za potpunu i provjerljivu dokumentaciju potrebno je izvesti detaljan i stručan opis morfologije sa mjerama i stanjem površine i zatim uraditi precizno 3D snimanje glave i trupa sa kartiranjem oštećenja i mikroreljefa, te kontrolisano uzorkovanje za tragove pigmenta u udubljenjima i na zaklonjenim mjestima gdje se boja najduže čuva. Dobijene nalaze valja uporediti sa komparativnim skupom ženskih nišana iz Travnika, Sarajeva, Cazinske krajine i ostatka Unsko-sanskog kantona, jer se tek tada može sigurnije govoriti o radionicama, rukopisima i gradskim varijantama oglavlja u kamenu, a time i o mjestu koje ovaj spomenik zauzima u krajiškom repertoaru osamnaestog stoljeća.

⸻

Literatura i izvori

1. Bećirbegović, Madžida, Džamije sa drvenim munarama u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, Islamska zajednica u BiH, 1999.
2. Lopašić, Radoslav, Bihać i bihaćka krajina, Zagreb, Naklada Kugli, 1890.
3. Manjgo, Meho, “Arhivska građa iz zaostavštine Mehmeda Mujezinovića”, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, 30, 41–70, 2023.
4. Mujezinović, Mehmed, Islamska epigrafika u Bosni i Hercegovini, Knjiga III: Bosanska krajina, zapadna Bosna i Hercegovina, 63–65, Sarajevo, Veselin Masleša, 1982.
5. Traljić, Mahmud, “Prof. Mehmed ef. Mujezinović”, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke
6. Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Etnološki odjel, dokumentacija o ženskom oglavlju u gradskim nošnjama, radni dosjevi.

Autorove terenske bilješke, Galića mezarje u Bihaću, 26. juni 2025, digitalna fotodokumentacija i opservacije na licu mjesta.