„Amanet“ je film koji naizgled počinje kao komedija o običajima, prijateljstvu i ljubavi, ali se vrlo brzo pretvara u priču koja dira najdublje slojeve čovjeka. To je film koji se ne gleda samo očima — nego se osjeća. Jako lijep film, pokazuje život u punom smislu, sa željom da bude manje zlih ljudi i da svi uživamo u našoj dragoj Bosni. Mnogi ga opisuju kao „film koji ima dušu“, a dovoljno govori to da su se ljudi vraćali u kino po dva, tri puta, želeći da tu emociju podijele s nekim svojim.

„Testament“, s druge strane, donosi drugačiju vrstu topline. Smješten u rane devedesete, neposredno pred početak rata, oslikava život u bosanskoj kući, gdje su porodica i tradicija istovremeno i temelj i izazov. Kroz humor se provlači ozbiljnost: koliko je malo potrebno da se ljudi posvađaju zbog nečega što bi trebalo biti sveto — nasljeđa. Film je naša bosanska stvarnost, priča je ni više ni manje nego odlično ispričana kroz film. Nije samo komedija, to je ogledalo naroda, mentaliteta, našeg načina voljenja i povređivanja.

Oba filma potpisuje Mirza Begović, i to se osjeti. U svakom kadru, u svakoj tišini, u svakoj rečenici koja ne mora biti glasna da bi bila jaka. Glumci su briljantni. Autentični. Živi. To nisu likovi, to su ljudi koje poznajemo: neko iz naše ulice, naše avlije, naše porodice. I zato bole. I zato griju.

Ja sam oba filma plakala. I to nije ona filmska, „lijepa“ suza, nego ona stvarna, tiha. To je kada nešto u vama klikne, prepozna se, prizna. Nisam plakala zato što je tužno — nego zato što je istinito.

I možda je to najljepše što umjetnost može uraditi: podsjetiti nas ko smo, odakle dolazimo i šta nosimo sa sobom, kao naš amanet i naš testament.

I dok gledamo ove priče, shvatamo da smo svi dio iste priče. Da su naše radosti, tuga, smijeh i bol povezani, i da u toj povezanosti leži prava vrijednost života. Ovi filmovi nas vraćaju našim korijenima, pokazuju koliko je dragocjena naša Bosna — sa svim svojim ljudima, običajima, i ljudskim slabostima koje je čine stvarnom i živom. I baš u toj stvarnosti leži njezina ljepota i snaga.

Preporuka za oba filma je jasna: ovo su filmovi za sve generacije, za sve uzraste. I nisu tu samo da se gledaju na Balkanu — trebali bi ih vidjeti ljudi širom svijeta, u kinima, na festivalima, svugdje gdje priča o ljudskosti, ljubavi i običajima može doprijeti do srca.

Ovi filmovi osvajaju srca i ostavljaju trag. Oni su podsjetnici da budemo ljudi, da volimo, da cijenimo ono što imamo. Podsjećaju nas da je život nepredvidiv, da ne znamo šta donosi dan, šta donosi noć, ali da u toj neizvjesnosti i u svakodnevnim trenucima leži ljepota i snaga života.

Filmovi o kojima se priča, o kojima će se još dugo pričati — to nisu samo priče na ekranu, to su priče koje živimo, osjećamo i nosimo sa sobom.