Francuski Novi talas (Nouvelle Vague) je filmski pravac karakterističan po slobodnom stilu i odbacivanju tradicionalnih filmskih konvencija. Hiljadu kilometara istočnije, u socijalističkoj Jugoslaviji, grupa mladih reditelja nije samo prepisala ove lekcije – oni su ih radikalizovali.
Jugoslavenska kinematografija je trebala inspiraciju, a Francuzi su joj to i dali
Jugoslovenski Crni talas uzeo je francusku kameru iz ruku intelektualaca i gurnuo je u blato, među marginalce i gubitnike, stvarajući jedan od najhrabrijih filmskih pokreta u historiji.
Veza između dva pokreta bila je organska. Jugosloveni su od Francuza prepisali to da je film autorsko djelo, a ne državni projekat.
Uveli su nelinearnu montažu, jump-cut rezove koji sijeku radnju tamo gdje gledalac očekuje kontinuitet, te su odbacili uljepšanu stvarnost.
Međutim, dok je francuska kamera često bila razigrana i stilizovana, jugoslovenska je postala surova.
Pa je tamo gdje je Francuska nudila šarmantni egzistencijalizam, Jugoslavija nudila sirovi naturalizam.
Jugoslovenski reditelji su kameru spustili u periferije, zadimljene kafane i stare pruge. Dok je francuski bunt bio usmjeren protiv građanskog konformizma, jugoslavenski je bio usmjeren protiv društvenog licemjerja.
Jugoslovenski anti-heroji poput Džimija Barke, nisu bili šarmantni buntovnici već ljudi sa dna, osuđeni na propast prije nego što su i dobili šansu.
Šta je Jugoslavija ukrala, a šta stvorila?
Paa... Jugosloveni su uzeli sve: ručnu kameru, jump-cuts i slobodnu strukturu, ali su sve to prilagodili sebi pa je sadržaj bio autentičan.
Crni talas je uveo estetiku ružnog. Dok je francuski film i u tuzi bio lijep, jugoslovenski film je bio prljav.
Jugoslovenski reditelji su uveli likove koji psuju, koji su prljavi, koji se muče sa siromaštvom, a to je bio direktan šamar socijalističkom idealu radnika-heroja.
Dušan Makavejev, na primjer, je preuzeo francusku tehniku kolaža i montaže atrakcija, ali ju je iskoristio da spoji erotiku i politiku na način koji je tada bio nezamisliv čak i za liberalni zapad.
Francuski Novi talas je postao svjetska moda.
Jugoslovenski Crni talas je postao opasna politička dijagnoza.
Na kraju, sudbina ova dva pokreta najbolje govori o njihovoj težini.
Dok je francuski Novi talas postao temelj modernog Holivuda, jugoslovenski Crni talas je završio pod političkim pritiscima i bunkerisanjem filmova.
Francuski reditelji završili na naslovnim stranama svjetskih magazina, a jugoslovenski pred sudovima ili u emigraciji.
Nagrada za umjetnost je CENZURA?
Danas, kada gledamo ove filmove, vidimo da je jugoslovenska kinematografija tada bila možda i najmodernija u Evropi.
Crni talas nije bio samo filmski pravac; bio je to krik slobode koji je odjekivao.
Za sam kraj sam vam izdvojila nekoliko filmova Crnog talasa koji tačno opisuju jugoslovensko društvo u to vrijeme i otvoreno kritikuju komunizam.
Većina ovih filmova je bila zabranjena u tadašnjoj Jugoslaviji jer kako su rekli “uništava politički ugled”.
Jedan od najpoznatijih primjera, film je dugo bio zabranjen zbog eksplicitnog spoja politike i seksualnosti.
Satirični prikaz društva koji je smetao komunističkim vlastima, jedan od mojih omiljenih 😊
Dobitnik Zlatnog medvjeda u Berlinu, ali u Jugoslaviji zabranjen pod izgovorom "teške povrede društvenog i političkog sistema".
Smatra se prvim zabranjenim filmom u SFRJ, koji je zbog mračne vizije grada i društva povučen iz distribucije.
Čuveni bunkerisani film koji je režiseru donio zatvorsku kaznu zbog otvorenog ismijavanja Tita i komunističke ideologije.
