Deset u pola ,djelo Oskarom nagrađenog redatelja Danisa Tanovića, moguće je pogledati u kinu, ali i na raznim web stranicama za one koji bi radije uživali u kućnoj atmosferi.

Film svjedoči nedaćama koje su pogodile kako svijet tako i Bosnu i Hercegovinu. Dolaskom pandemije ljudi su se prestali radovati sitnicama i jedino je bilo bitno izvući se iz teških vremena i pritom sačuvati zdrav razum. Ljudi su izgubili dodir sa onim što ih je odvlačilo od loših vremena, a to je vjera u bolje sutra. Deset u pola, iako sniman za vrijeme pandemije, polako se odmiče od te priče i predstavlja gledateljima Sarajevo onakvo kakvo je oduvijek bilo ,predstavlja ga kao grad koji će se, bez obzira na dešavanja, podići iz pepela poput feniksa.

Radnja je smještena u srce Sarajeva, Baščaršiju ,za vrijeme pandemije. Ljudi su fokusirani na sve probleme koji su ih zadesili priželjkujući rješenje istih dolaskom ljeta. U samom centru grada nalaze se dvije ćevabdžinice, jedna prekoputa druge, čiji su vlasnici dva najbolja prijatelja Enes i Izet.

Enes je čovjek srednjih godina uvijek spreman za neku novu nedovoljno promišljenu ideju, dok je Izetova narav suprotna Enesovoj. Izet je stariji čovjek čija je žena umrla, a kćerka otišla na studiranje u Njemačku i jedino što mu preostaje su prijateljstvo sa Enesom i ćevabdžinica bez koje se u Sarajevu ne može zamisliti. On je, za razliku od Enesa, mudar i promišljen, starog kova i upravo zbog toga se ne upušta u nedovoljno promišljene poslove. Kada mu se kćerka Lana vrati iz Berlina, nakon što je magistrirala, njegov svijet ponovo postaje obojen šarenim bojama. Upravo je Lana neko ko mu pruža veliku radost i spoznaju da nije sam. Lana je djevojka koja se odlaskom u bolje sutra otuđila od svega što je veže za Sarajevo. Ona u Sarajevu ne može vidjeti bolju perspektivu koja joj je potrebna i zato se vraća samo zbog jedne osobe, a to je Orhan. Orhan je Enesov sin, stalno u očevoj sjenci, još uvijek nije spoznao svoje mjesto pod okriljem neba. Voli Lanu, ali ta ljubav nije dovoljna da nadmaši ljubav koju osjeća prema rodnom gradu i zato odbija otići sa njom u Njemačku.

Sa druge strane mislim da je ipak uplašen šta će ga tamo dočekati, jer ne zna jezik niti pripada toj zemlji koja nikada neće biti njegova domovina. Koliko god bilo loše u njegovoj zemlji on nije spreman otići, jer na kraju krajeva samo tu osjeća da zaista pripada. Dolaskom Zagrepčanke koja želi probati najbolje ćevape u Sarajevu životi glavnih likova se okreću naopako. Ona prvo ulazi u Enesov lokal, ali je on uputi kod Izeta kako bi na miru mogao popiti jutarnju kafu. Oduševljena ćevapima kod Izeta, Zagrepčanka svoje oduševljenje dijeli na društvenim mrežama, gdje za kratko vrijeme Izetova ćevabdžinica postaje najposjećenija u gradu.

Njegovom uspjehu pomalo zavidi dugogodišnji prijatelj Enes koji na sve načine pokušava nagovoriti Zagrepčanku da proba ćevape i u njegovom lokalu. Nakon neuspjelog pokušaja, na rubu poslovanja, odlučuje napraviti takmičenje čiji su ćevapi bolji gdje se situacija još više komplikuje. Dolaze ćevabdžije iz cijelog Sarajeva kako bi sudjelovale u tom takmičenju, a Lana i Orhan se čak posvađaju oko toga čiji su ćevapi bolji.

Mislim da nam je reditelj tada dao temu za razmišljanje, jer svi često ostavimo ljubav po strani i dozvolimo sitnicama da nam se uvuku u glavu. Na kraju filma možemo vidjeti Izeta koji je uprkos svemu pomogao Enesu da ne upadne u još veći problem. Izet je lik koji je iskren, pošten i dobar i pokazuje koliko je prijateljstvo ključno. Mislim da su glumci uspjeli pronaći srž njihovih likova i samim tim su na gledatelje prenijeli važnu poruku. Poruku da su prijateljstvo i ljubav najvažniji.

Film je zaista rađen sa velikom željom da se Sarajevo kao i sve životne vrijednosti prikažu kao nešto od velikog značaja te pokazuje da Sarajlije uprkos svemu mogu i žele živjeti normalne živote i znaju se radovati sitnicama.

Foto Akta.ba