Kada sam sebi dao zadatak da pišem o ovoj temi, pokušao sam hronološki u svojoj glavi složiti ono što znam o Herbertu. Prisjećao sam se svega pročitanog i nepročitanog, emocija i promišljanja koja su kod mene izazivala njegova djela. Bilo je tu svega, istini za volju, nekada nisam ni bio potpuno siguran razumijem li ono što čitam, što je valjda sasvim normalno uzme li se u obzir da sam ovog književnog genija otkrio u nekim svojim klinačkim godinama. Dakle, istraživao sam, čitao sam, pa sam valjda tako u nekoj od sarajevskih knjižara nabasao i na Dinu. Iako je cijena za moj osiromašeni srednjoškolski budžet bila iznad očekivanja, počastio sam se, jer taj trenutak kad dodajem kućnoj biblioteci novi naslov za mene je nešto neopisivo. Vremenom shvatite da ono što je Frank Herbert donio književnom svijetu je nepojmljivo jedno od najvažnijih djela u svijetu epske fantastike i književnosti uopće. Dune je priča o feudalizmu, to je priča o politici, tehnologiji, budućnosti i različitosti. Dune je također priča o religiji, a utemeljeno je na Herbertovoj viziji i istraživanju o islamu i arapskom svijetu. I samo će oni koji su pročitali knjigu shvatiti da nam Hollywood nažalost daje jednu veliku slikovnicu (poprilično linearnu s jako naglašenim motivom ''bijelog spasitelja'') za otići u kino i potrošiti nekih 10-15 eura u kom će naše oči ostati zalijepljene za šarenilo Denisa Villenueva i suštinski pogrešnu interpretaciju originalnog djela. Preporučujem naravno svim filmoljupcima da pogledaju film na najvećem mogućem ekranu, svjedočiti ćete nekim prelijepim scenama i odlično urađenom muzičkom podlogom. Recenzije filma su sjajne, kinematografija i performans glumaca su na jako zavidnom nivou, ali to me ne sprječava da se adresiraju veliki problemi ove ekranizacije.
Probleme sam uvidio odmah, čim je izašao prvi trailer za Dune Part One. ''A crusade is coming'', fraza sama po sebi ne odaje omaž originalu. U knjigama se koristi riječ ''jihad'' koja je zapravo svojevrsni temelj onoga što se događa u ovom ogromnom fiktivnom pješčanom svijetu. To je jedan jako kompleksan pojam i temelj Herbertovog svijeta ali, džihad ne prolazi dobro u Hollywoodu, čak šta više, mogao bi donijeti enormne gubitke i gnjev američke javnosti ovom multi-milijunskom projektu. Tako da holivudski narativ potpuno briše sve sto ima veze sa ovim pojmom, što je meni izvan svake pameti. Razumijem ja umjetničke slobode, šta god, ali potpuno mijenjanje koncepta nešto je sasvim drugo. No, vratimo se temi.
Roman prati radnju na dalekoj planeti Arrakis. Paul Atreides je glavni lik čiji put nosi sa sobom političku polemiku, borbu za vlast i preživljavanje kao i lična shvatanja i otkrivanja kroz svoju avanturu. Kontrola nad začinom Melange je jedna od okosnica romana. Taj resurs je bitan za sve one koji žele moć te je razlog sukoba plemena unutar romana. Islam je jedna od fundamentalnih karika djela. Kulturu, tradiciju i filozofiju Herbert je inkorporirao kroz prizmu shvatanja i iskustva sa ljudima s kojima je provodio vrijeme i crpio inspiraciju. Očit primjer je religijski sistem u Dune-u. Glavna tj. najrasprostranjenija religija je Zensunni i kombinuje elemente Zen budizma i sunitskog islama, nazivi i riječi poput ''Mahdi'', ''noukker'', ''Arrakis'' i mnoge druge samo potvrđuju ono što je Frenk Herbert izjavio jedne prilike u neobjavljenom intervjuu sa Tim O'Reilly-em kada je rekao da iako je Dune smješten u dalekoj budućnosti (20,000 godina) kada je nadasve očigledno da se shvatanja religije i jezika mijenjaju, i dalje bi tu bio uticaj islama našeg svijeta jer ako je taj uticaj bio prisutan u dalekoj prošlosti mora biti prisutan i u dalekoj budućnosti. Za razliku od mnogih Herbertovih kolega iz svijeta književnosti, Herbert je išao korak dalje ili bolje rečeno korak u prošlost i izvorne koncepte. Nije se libio dati počast islamskoj religiji, kontra temeljima zapadnog prihvaćanja i shvatanja. Iako ovo zvuči kao taboo tema, Herbert nije gledao na islam kao na strogi koncept koji je duboko ukorijenjen u pogrešne interpretacije o toj religiji. Islam je velik, šaren i često škakljiv za interpretaciju pa je autor islam prikazao kroz ljude, ljude koji se vremenom mijenjaju, u zavisnosti od njihovih iskušenja zato je i religija koju je Herbert nametnuo kroz Dune puna budućih shvatanja tj. onoga za šta je on mislio kako će je ljudi doživljavati. Zašto sve to nismo vidjeli na ekranima, pitanje je koje bi trebao svaki prosječan gledalac postaviti. Nije li Hollywood, malo pretjerao sa ovakvom ekranizacijom i kako bi se stvari tek odvijale da djelo islam tretira drugačije¬: Sve su to pitanja na koja nemamo odgovore, ali vjerujem da će svaki gledalac doći do nekog svog zaključka. Neki će siguran sam, prosto rečeno, biti razočarani, drugi začuđeni, dobro, bit će i onih kojima je svejedno. Idemo dalje, u jednom od svojih eseja ''Men on Other Planets'' Herbert je upozorio na kliše u svijetu izražavanja, aludirajući na društvo i religiju istakavši da je naučna fantastika sredstvo kojim se izdižemo iznad kulturalnih normi koje nam društvo i osviještena ili neosviještena književna cenzura nameću u velikoj mjeri. Frank Herbert se u velikoj mjeri izdigao iznad svega ovoga i pokazao da njegova vizija i shvatanje nisu kliše jer čak i dan danas literarna forma Dune-a pokazuje kako je on znao pogoditi u srž kamena spoticanja mnogih teoretičara i kritičara.
Da se vratim na koncept džihada, današnji pogled i aspekt toga su daleko drugačiji od onoga na šta je Frank Herbert želio da skrene pažnju 50ih godina prošlog stoljeća. Naime onaj ko se odluči na džihad, odlučuje se na borbu protiv zla u sebi ili u društvu, dakle džihad može činiti pojedinac unutar sebe ili uzmimo za primjer jednu državu. Tu imamo primjere koji su se odnosili na borbu Sufija protiv imperijalizma u 19. i 20. vijeku. Nekoliko godina prije objavljivanja prve knjige Dune, Alžir je vraćen svom narodu nakon 130 godina okupacije, odakle je na slavlju na ulicama proizašao uzvik ''živjeli mučenici'' što je Herbert stavio u svoju knjigu i ovaj uzvik je korišten i u samom filmu ispoljen kroz fiktivni jezik. Ono što je autor želio je da pokaže da džihad nužno ne prikaže ni kao dobru, ni kao lošu stvar. To je jednostavno sredstvo za ostvarivanje određenog (vojnog ili duhovnog) cilja. To se lijepo može vidjeti u dijelu kada Paul mora otvoriti dio svoje svijesti da bi postao Mahdi – mesijanska figura koja će povesti džihad, vjerska i duhovna ličnost za koju muslimani, vjeruju da će svijet spasiti od zla i da će svijetom zavladati pravda i sloboda za sve. Herbertu se decenijama unazad davala počast zbog istraživanja islama i širenju poruke mira, bez da je nešto oduzimao ili brisao, nego samo oblikovao poštujući književne i religijske norme. Ali, kako to inače biva, on je sam predvidio kako bi se situacija mogla odvijati kada je u jednom od svojih eseja istakao da će naučna fantastika naići na nova ograničenja radi moći cenzure nad iskrenim prikazom. I bio je u pravu. Džihad je postao križarski rat. ''Ya hya chouhada" i anglicizacija "Ya hya shuhadā", pored tog brisanja arapskih korijenja i odbijanjem povezivanja arapskog jezika i slobode sa herojima filma, osjeća se kukavički naboj koji je kontradiktoran Herbertovom uticaju i priče o dugogodišnjoj borbi Bliskog istoka protiv kolonijalnih sila. Jezik korišten u literarnoj verziji je bio ne samo lingvistički orijentiran nego i politički. U intervjuu iz 1969. godine , Herbert je izričito napisao i istakao da je pročitao preko 200 knjiga koje su mu služile kao okosnica studija o svijetu Dune-a, knjige koje su se bavile religijom, kulturalnim aspektom, historijom i slično. Ovakav vid posvećenosti ne vjerujem da je imao iko ko je radio na filmskoj ekranizaciji, te nije posvetio vrijeme i trud, a sumnjam i da je čitava postava pročitala same knjige od kojih su zaradili dovoljno novca onoliko vjerovatno da ne moraju raditi na projektima narednih nekoliko godina. Danas, ništa nije originalno, ono što se razlikuje jeste jedino sinkretizam – tj. pokušaj spajanja različitih filozofskih ili vjerskih pravaca, ono što je Frank Herbert radio tako odvažno i smjelo, bez vrijeđanja ikoga i ičega. Džihad postaje političan kada postane rezultat Paulovih odluka. To bi moglo biti protumačeno kao kulturalno pripajanje, ali Dune nikad nije govorio o samo jednoj kulturi, religiji ili pravcu – ponovo imamo sinkretizam. Kroz kulturu Fremena, Herbert suptilno prožima elemente nomadskog načina života sa istrajnošću i skromnošću, koje su ustvari i same značajke prisutne u mnogim arapskim zajednicama. Fremeni se suočavaju sa surovom realnošću ukorijenjenom teškim, surovim nomadskim životom. Dune spaja mnogo različitih kultura i religija ili njihovih ideja, nešto što je Herbert ostavio u amanet književnom svijetu, i to bi moglo biti protumačeno kao prisvajanje znanja a ne cjelokupne kulture. Mesija i pohod su samo neke od riječi koje Hollywood ugnjetava svojim korištenjem, Herbertov interes je bio mnogo manje uticajan. Opet, sve to zavisi od čitalačke posvećenosti i o tome kako doživljavaju izneseno.
Iako je najnovija ekranizacija Dune-a poprilično otvorena, režiser Denis Villenueve se odlučio da niti jedan član glumačke postave ne bude neko sa bliskog istoka. Izgleda da su svi hvalospjevi na račun filma Dune ekstremističke prirode, što je samim time iskrivljena vizija njenog autora koji je kolonijalizam zapravo predstavio izvorom zla a sljedbenike kolonijalizma samo putnicima u vozu koji ide jednim smjerom niz provaliju. Moderne svjetske vrijednosti ograničavaju slobodu govora i prikaza, što je možda i bolje za ljude kojih nema u ovom filmu. Imam osjećaj da je situacija drugačija da bi ti isti ljudi bili samo žrtvena janjad u svrhu glorificiranja ''bijelog spasioca'' na ekranu. Divljenje filmu je divljenje krađi arapskih resursa u svrhu zadovoljavanja savremenih (zapadnjačkih) vrijednosti. Nakon desetljeća eksploatacije, militarizacije i kolonizacije zapada nad bliskim istokom, predstavljanje tog bliskog istoka je najlakše izbrisati ili jednostavno zaobići u širokom luku. Jedan prijateljski podsjetnik da je Dune inspisiran bliskoistočnom naftnom krizom 1960-ih i da je djelo oplemenjeno arapskom, sjevernoafričkom i islamskom kulturom, ali nova ekranizacija, iako je snimljena u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, nema glumca iz tog, za Hollywood, vanzemaljskog svijeta. Sve ove promjene nekom bi mogle izgledati minorne, ali kamen po kamen – palača, tako se i originalna struktura priče promijenila u priču o šablonskom spasiteljstvu. Umanjivanjem autorovih inspiracija Dune gubi suštinu, Dune gubi ono od čega se u velikoj većini razlikuje od Star Wars-a, površinski islamski a ustvari zamotan i prekriven zapadnjačkom političkom ideologijom. U tom procesu smo ostali bez izvornog revolucionarnog duha.
Kada se vratimo na prvu veliku ekranizaciju, onu koju je režirao David Lynch 1984. godine slobodno možemo reći da se skoro ništa nije pomjerilo s mrtve tačke gledišta na islamski svijet. Film se (uglavnom) fokusirao na grandiozne vizuelne efekte i akcione dijelove, a na stranu su maknuti filozofski i religijski aspekti romana. Oni dijelovi koji su iskorišteni su išli kroz prizmu stereotipa kulture i tradicije što je pripomoglo donošenju površnog ili neutemeljene percepcije islamskog shvatanja. Vidimo da je problem tu, prisutan od samog početka.
Kada govorimo o novoj ekranizaciji, tačnije Dune Part One, najbliža paralela, ona koju sam već spomenuo je sovjetska invazija na Bliski istok 70ih i 80ih godina i američki odgovor na sve to. Ono što je šturo u svemu tome je nedovoljno dobar pristup i rastavljanje kompleksne priče na proste faktore, pa se tu nameće i uticaj 9/11 kao skriveni razlog izostavljanja arapsko-perzijske kulture.
Dune može biti inspirisan islamskim i arapskim svijetom, njihovom kulturom, civilizacijom i načinu življenja, ali ne previše.
Čak je odjeća pokazatelj toga, naime ženski likovi nose hijab ili niqab i to nisu samo kostimi za ulogu nego pokazatelj određene kulture, civilizacije. Danas u savremenom svijetu prisutna je masovna diskriminacija onih koji tu odjeću nose, u vremenu u kojem zivimo, kada se propagiraju slobode između ostalih i vjerske, svjedoci smo zabrane ulaska na neka mjesta ili možda bolji primjer na kupalištima gdje osobe koje nose niqab nerijetko bivaju otjerane i vrijeđane na osnovu svog izbora i načina odijevanja, takav primjer smo čak imali kod nas u BiH, zemlji gdje je islam dominantna religija. Tako da civilizacija još nije položila ispit prihvatanja dugog i drugačijeg. Sa druge strane Kada pogledate licemjerni svijet crvenih tepiha i Annyu Taylor-Joy koja obuče nešto a'la hijab svjetski mediji to dočekaju sa oduševljenjem i sva diskriminacija prestaje. Ova nelogičnost kao i sve drugo povezana je sa novcem, jer bogati ljudi na crvenim tepisima mogu biti sta žele, staviti na sebe šta žele i sve će to biće propraćeno oduševljenjem i niko neće postaviti pitanje ima li to neku religijsku konotaciju. Jasno je da inspiracije izvučene kroz molitve iz svetih spisa, odjeća, kultura i šta sve ne, činilo se da je jako jednostavno ovo prenijeti sve na film, ali neko je imao drugačiju ideju. Od Herberta su 1965. urednici zahtijevali da ''stane na loptu'' sa islamskim konotacijama u svojoj knjizi što je on kategorično odbijao, ali skoro 60 godina poslije duh tih istih urednika je zaživio kroz rediteljsku palicu Denisa Villenuevea. Fremeni s Arrakija, načinom na koji su opisani u knjigama, jezikom koji su govorili, načinom na koji su se molili, sve upućuje na Blisko istočnu ideologiju, ali to pleme vode Zendaya i Javier Bardem, kao da smo u deficitu ili bolje rečeno negaciji opće prihvaćenog.
Sve te namjene i ideje o turbulentnim dinastijama i civilizacijama možete pronaći u knjizi tuniskog sociologa i historičara Ibn Khalduna – ''The Muqaddimah'' što je odraz za poveći dio Herbertovog utemeljenog pravca u svijetu naučne fantastike. Dune je tako kompleksan roman o likovima u kojima nema klasičnog heroja i gdje je moral likova uvijek na iskušenju. Kakva bi to tek ekranizacija bila da su uključeni glumci sa Bliskog istoka poput Mena Massouda, Nazanin Boniadi ili čak i Rami Malek. Nešto sumnjam da bi srozali integritet vizije originalnog autora ovog, zaista maestralnog serijala.