Naša balkanska kinematografija poznata je širom svijeta — bilo po komedijama, kao što je, na primjer, Maratonci trče počasni krug, po akcionim i kriminalnim filmovima, poput Južnog vetra, ili po istorijskim ostvarenjima, kao što je Šešir profesora Koste Vujića. Tu su i brojni sportski filmovi, poput Montevideo, Bog te video!, u kojima se fudbal spominje možda svega dva ili tri puta, ali nema veze — duh i emocija filma čine ga nezaboravnim.

Ali, u moru dobrih filmova, ističe se i, pod navodnim znacima, „najbolja komedija moderne Srbije“ — Kursadzije...

U samoj seriji prikazani su razni likovi, odnosno narodi bivše Jugoslavije. Tako glumac Branko Babović tumači lik Đura Palice, tipičnog Crnogorca, dok Neša Čolić igra Bosanca Fiku. Branko Vidaković pojavljuje se kao Slovenac Janez Držak, a Andrija Kovač tumači Hrvata Hrvoja. Ranko Garanović u ulozi Geđe predstavlja Srbina, dok se, po mišljenju mnogih, najvažniji glumac i ujedno scenarista serije — Saša Pantić — ističe svojom dvostrukom ulogom. U prvim sezonama tumači Makedonca Dimčeta, a kasnije preuzima lik Albanca Ademija Popušija.



Sama serija započela je pod pokroviteljstvom produkcije Grand, pa je lako zaključiti da su Kursađije imale i brojne specijalne goste. Među njima su se našla i velika estradna imena, poput Lepe Brene i Mire Škorić, čime je serija pokušala dodatno privući pažnju publike i zadržati gledanost, oslanjajući se više na popularnost gostiju nego na kvalitet sadržaja.

Serija se emitovala od 2006. godine, premijerno na Radio-televiziji Pink, a trajala je sve do 2013. godine, tokom kojeg je doživjela veliki broj sezona i epizoda.

U seriji su prisutni tipični stereotipi balkanskih naroda, a jedan od najupečatljivijih je prikaz Slovenca kroz lik Janeza Držaka. Njegov lik je gotovo isključivo predstavljen kao pripadnik homoseksualne populacije, a problem nastaje u tome što se taj motiv forsira iz epizode u epizodu, dok se čitav njegov karakter svodi gotovo isključivo na njegovu seksualnost.

Pored šala na nacionalni račun pojedinaca, koje ponekad mogu biti duhovite i simpatične, javlja se veliki problem: većina fora u seriji svodi se na prizemne šale s polnim aluzijama. Serija je, po mom mišljenju, dostigla vrhunac apsurda u epizodi u kojoj se gotovo čitava radnja vrti oko aluzija na mušku anatomiju — od Srbina Geđe do Crnogorca Đura Palice. Čak su i imena pojedinih likova, poput profesora Labuda ili Slovenca Janeza Drška, očigledne dvosmislene igre riječi koje upućuju na isto.

Ipak, ono što posebno ističem jeste da nisam vidio ništa originalnije od Kursadzija; takva emisija teško da bi mogla nastati bilo gdje drugdje u svijetu, a ni kod nas je teško ponoviti. Moja je želja da se nikada ne pokušava raditi nova verzija serije, kako ona ne bi završila kao film Munje, koji je bio komercijalno prihvaćen, ali je kasnije doživio fijasko u pokušaju nastavka. Zato, neka Kursadzije ostanu gdje su i do sada bili — kao fenomen jednog vremena, sa svim svojim manama i vrlinama.