Film Incendies (2010), redatelja Denisa Villeneuvea, ostavlja gledatelja duboko potresenim i zatečenim, gotovo nijemim pred silinom priče koju ispreda. Nije riječ o filmu koji se gleda radi razonode, niti o iskustvu koje se lako zaboravlja. Naprotiv, nakon gledanja u glavi odjekuju slike, riječi, tišine i nevjerica. Priča o blizancima koji nakon majčine smrti kreću na put kako bi razotkrili njezinu prošlost, prerasta u duboko lično suočavanje s identitetom, s naslijeđem, s tajnama koje više razaraju nego oslobađaju.

Način na koji se narativ isprepliće, kako prošlost i sadašnjost plešu u jezivoj harmoniji, stvara osjećaj da ništa nije sigurno, da se tlo pod nogama stalno pomiče. Kroz rat, zločine i gubitke, Incendies bez imalo patetike prikazuje razornu snagu mržnje i nevjerovatnu izdržljivost ljudskog duha. Posebno uznemiruje trenutak otkrića istine — on nije samo šokantan, nego i gotovo nepodnošljivo bolan, dotle da gledatelj mora zastati, udahnuti, možda i zaustaviti film kako bi podnio težinu spoznaje.

To je film koji zahtijeva vrijeme. Vrijeme da se slegne, da se preživi. Jer nakon njega više ništa ne izgleda isto — ni obiteljske veze, ni prošlost, ni ratovi, ni šutnje. “Incendies” ne nudi utjehu, ne pruža jednostavne odgovore. Umjesto toga, ostavlja ranu, možda i ožiljak, ali i osjećaj da je gledatelj bio svjedokom nečega istinski važnog.