Grupa pet mladih prijatelja vraća se kući nakon lude ljetne zabave. Na putu, pod dejstvom alkohola i adrenalina, udaraju pješaka i vjeruju da su ga usmrtili. U panici odlučuju da tijelo sakriju i dogovore se da nikada nikome ne kažu šta se dogodilo.

Godinu dana kasnije, svaki od njih nosi se sa krivicom na svoj način, ali strah oživljava kada počinju dobijati prijeteće poruke: „Znam šta si radila prošlog ljeta.“ Ubrzo misteriozna figura s kukom u ruci počinje da ih prati i brutalno eliminiše jednog po jednog.

Kako teror raste, otkrivaju da osoba koja ih proganja nije slučajni ubica, već neko povezan sa žrtvom iz nesreće. U pomoć im priskaču Julie i Ray (likovi iz originala), koji su preživjeli sličnu priču iz 90-ih. Oni pokušavaju da ih upozore da se istina nikada ne može zauvijek sakriti.

Krvavi obračun kulminira u klaoničkom finalu, gdje preživjeli shvataju da tajne i laži uvijek imaju svoju cijenu. Film završava otvoreno, ostavljajući mogućnost da ubica ili novi saveznik i dalje vrebaju iz sjene.

MOJE MIŠLJENJE:
Film je napravljen kao direktan nastavak na original iz 1997, i u tome mu leži i najveća prednost i mana. Lijepo je vidjeti povratak Jennifer Love Hewitt i Freddieja Prinzea Jr., jer daju osjećaj nostalgije i poveznicu s prvim dijelom. Novi likovi donose svježinu, ali često upadaju u tipične kliše scene horor/slashera – mladi prave kobnu grešku, kriju istinu, pa ih prošlost sustiže.

Dopalo mi se što je film brutalniji i mračniji, pa vraća atmosferu čistog slasherskog horora, bez previše komedije ili „teen drame“ kakvu su imali neki nastavci. Twist s Rayem kao negativcem je zanimljiv jer pokazuje da trauma može da izokrene junaka iz originala, ali nekima će možda djelovati kao jeftin šok faktor.

Kraj je tipično otvoren – s jedne strane frustrira jer ne daje potpuni rasplet, ali s druge strane ostavlja prostor za nastavke.