Ako se uopšte upuštamo u priču o identitetu i zaštiti istoga kroz jezik, a u ključu postkolonijalnog romana,
trebalo bi prvo razraditi ideju, odnosno pitanje, zašto je potrebno utvrditi neki izvor otpora unutar kulture
postkolonijalnog društva. Ustvari pravo pitanje bi bilo zašte se pojavljuje roman postkolonijalnog doba- da li je to zbog što određena kultura i tradicija „ vrišti“ kako bi sebe spasila od kolonizatora ili je ipak riječ o jedinom putu, produktu susreta različitih kultura?
Prvo, pogled iz današnjeg vremena, kolonizatori zemalja „ ORIJENTA“ su kroz historiju nadmoćni. Kada se kaže nadmoćni smatram, pod
a) vojno nadmoćni ( zemlje koje su „ pokorili“ nisu imali mnogo izbora zbog vojne hunte nego da se predaju- iako bi samim time postkolonijalni roman bio još jedan vid borbe protiv nameta onih koji dolaze „ prisvojiti“ teritoriju),
a pod b) „ duhovno“ superiorniji- često se oslikava slika unutar kolonizatorskih zemalja kao su se susretali prilikom prvih doticaja sa drugim kulturama ništa više nego sa „ primitivcima“ ( u datom slučaju, kolonizatori su donosili civilizaciju primitivcima i time činili uslugu čovjećanstvu, to jest činili „ dobro“ ).
Ovaj drugi slučaj, duhovna superiornost, je mnogo veći segment ponosa koji su donosili u zemlje Orijenta,
takozvanim primitivcima, veći od stvarne duhovne snage- „ varvari“ su također imali svoje religije.
Iz jedne tačke gledišta, tehnološki napredniji zapad, je donosio krikove tehnološkog napretka u zemlje koje bi kolonizirao, da! Iz jedne druge tačke gledišta, da li je monoteizam, ako ga prihvatimo kao olakšicu, bio predstavljen i civilizacijama koje su bile kolonizirane, da! Mislim, da je više riječ ovdje o načinu- desilo se nametanje vrijednosti, principa, kulture prije svega nekome ko nije uopšte ni tražio da ga se „ prosvijetli“, a kamoli da ga se dovede u tačku bez izlaza putem nasilja.


Možda je upravo to postkolonijalni roman- vrisak osobe koja je satjerana u čošak, sva u grču od straha, vrisak koji je jedini način izražaja i spasa od napada predatora. Taj „ vrisak“, nazovimo ga samo na tren vrisak, je posljednja nada osobe koja je u nezavidnoj osobi. Vrisak bi bio postkolonijalno pismo, dok spasioc koji se očekuje je mentalitet jedne civilizacije i jedne tradicije što polahko zaboravlja svoje korijenje.
Današnji orijent u biti vrišti, on moli da se udalji od homogeniziranog stereotipnog mišljenja sa kojim se vodi zapad, ali isto tako ništa manje to mišljenje ne živi među stanovnicima samoga žarišta pojma orijenta, a to su istočne zemlje. Svjedoci smo da i u današnje vrijeme upravo ove zemlje doživaju još veću popularizaciju zapadanjčke kulture, a to se opet najčešće vidi sa masovnom upotrebom „ mainstream“ jezika, kao što je engleski jezik ( Engleski jezik prema statistici koja se može naći na internetu govori oko 1, 4 milijarde- što nije nimalo zanemariva brojka).


Sa druge strane, ako već započinje ovaj rad sa negativitetom prema kolonizatorskim silama ( ja sam kao autor subjektivan prema zemljama kolonizatorima, najviše zbog nasilja), treba još jednom napomenuti kako je zapadna civilizacija, donijela mnogo napredka, u vidu tehnološkog razvitka zemljama koje su bile posječene od strane istih. Dosta se toga promijenilo kako u tehnološkom smislu- kao što su putevi, mokri čvorovi, arhitektura- ali i u edukativnom smislu, ljudi su statistički postojali pismeniji, sa više mogučnosti. Naravno, ovaj rad nije rad koji bi trebao ispitivati razloge za kolonizaciju.
Kao što Edward Said kaže, u svojoj knjizi „ Orijentalizam“, da je on „ humanističar“, ništa ni ovdje nije manje potrebno da se priča upravo iz perspektive humanizma. Edward Said razlikuje više aspekata svoje savremene realnosti.

Aspekt čistog znanja i političkog znanja

Čisto znanje bi za početak bilo ono akademsko, potpuno naučno, i što više objektivno. Problem se stvara kada se političko znanje upliče sa onim što je „ čisto“. Said kaže, da je jednostavno pričati o Šekspiru, te da je to čisto znanje, ali šta je onda sa svojatanjem upravo toga čistog znanja u svrhu politike i političke propagande? Dolazi, u datom slučaju do diferencijacije znanja do potpuno neprepoznatljivoga. Odnosno koliko god da se apolitizira znanje, barem u teoriji, isto toliko je snažna struja politizacije znanja u svrhe koje su podobne samo politici kao sistemu. Treba prihvatiti ideju da se kolonijalni imperijalizam u biti sakrio, to jest ne pokazuje se u istoj snazi kao prilikom prvih pohoda na zemlje Istoka.

On se krije unutar sistema koji veoma malo pokazuje svoje eventualne intencije ( zato kažem da sam subjektivan po pitanju kolonizacije- ali ovdje se ipak mora pristupiti naučnim metodom prema cijelom pitanju) ili ih ne pokazuje nikako proijicirajući ih kao prosvjetiteljstvo. Kultura ili jezik, bi bila onda jedan od primarnih ciljeva u pitanju šta je to postkolonijalni roman.

“ . . .POŠTO je orijentalizam kultururalna i politička činjenica, on ne postoji u nekom arhivskom vakuumu; baš naprotiv, vjerujem da se može pokazati da ono što se misli, govori ili čak čini u vezi s Orijentom ide određenim jasnim i intelektualno saznatljivim putanjama (ili se možda očituje unutar njih). . . „

E. Said

Naravno ne može se neimplicirati da postoje „ imperijalistički“ autori koji su smatrali „ drugost“ inferiornijim, te da je upravo zbog toga dolazilo, najmanje rečeno do nesuglasica. No isto, postoji i ogroman broj autora koji su očuvavali svoju orijentalističku tradiciju prikazajuči svim načinima u najboljem svijetlu istu.
Aspekt izbora metode ( metodološko pitanje)
Ne postoji tačna polazna tačka. Ne postoji jer bilo koji suma sumarum da se krene rezimirati, dovodi do subjektivizacije predmeta izučavanja. Kaže E. Said da mu se neumjesnim činilo samo i prosto enciklopedijski razmatrati historijat jer ako se razmatra iz tačke Evrope postalo bi potpuno izvinjenje ili izgovor, a sa tačke „ Orijenta“ desilo bi se da se taj rad pretvara u besmislenu jadikovku.
_____________________________________________________________________________
. . .Ovdje se spominju aspekti koje je Said smatrao najbitnijim, jer pošto neposredno se u kasnijem dijelu rada piše o samom djelu postokolonijalnom periodu i spisateljstvu John Maxwell Coetzeea njegovom djelu “ Išekujući varvare” ( u drugim djelovima rada samo se ime autora obilježava sa Kuci), mislim da je bitno podstaviti potrebnu “ podlogu” za pisanje, a ne vidim boljeg eksperta u datom momentu od Said- a i njegovog rada “ Orijentalizam”. . .
_____________________________________________________________________________
Samo pisanje, to jest jezik jeste sredstvo reprezentacije – ne postoji prvo prisustvo, već je sve reprezentacija, kaže Said- pa je je onda jezik sredstvo očuvanja Orijenta. Orijent je proizvod kulture koja ga je natjerala u čošak. Bez toga satjerivanja u čošak, zemlje Orijenta bi najvjerovatnije i dalje bile autonomne zajednice koje bi živjele u skladu sa prirodom i svojim principima religije. Odnosno da kolonizatorske sile nisu bile kolonizatori, obrnutno proporcijalno sa prošlom rečenicom, zemlje kolonizatori ne bi ikada bile “ uzdignute” do toga nivoa, kako one kao geosocijalni product tako isto kao i kulturološki smisao.

“ Iščekujući Varvare”

Dž. M. Kuci

Ne precizira se u romanu gdje se tačno odvija, osim što znamo da je riječ o jednoj od periferni, vojnih granica.
Vojnici i viši činovi koji žive u kasarni su u stalnom kontaktu sa domorodocima.
Vrijeme također nije specificirano osim toga linearnog vremena koji “ glavni” akteri proživljavaju unutar samo djela.
Zanimljiva specifičnost je da se također ne imenuje čije carstvo vojnici predstavljaju, osim što autor kaže da je riječ o nekom Carstvu.
Prilikom definisanja vremena i prostora unutar romana dovodi se u pitanju koje vrijeme hoće autor da ocrta, iscrta i konkretizuje. Nakon prvog čitanja djela, čini mi se, odnosno imam osječaj kako cijelo vrijeme se priča o Africi, naravno isto ovo mišljenje dolazi od pozitivističkog osvrta na Kucia kao Nobelovca, te njegovim mjestom rođenja. Sa druge strane u kljuću postkolonijalnog romana, možemo reći da su Kucieva mjesta i vremena bezvremenski “ evergreen” gdje jasno se izjašnjava problematika kolonizacije određene prije toga već civilizacije.
“ Čuj, dečko”, kažem mu narečjem kojim se govori na granici, “ hoćemo da popričamo s tobom” On ne odgovara. “,
Išekujući varvare, str. 10, Dž. M. Kuci, Beogradski izdavačko- grafički zavod ( u daljnjem radu IV, broj stranice, Kuci)
Vrlo jasno se vidi da akter u IV, kojeg kasnije počinju nazivati Ekselencijom, pokušava ostvariti komunikaciju sa dječakom, koji je već ranije istučen u pritvoru od strane anonimnih čuvara, na narečju koje odgovara nekome sa granice- tako da je ovo prvi fizički dokaz da je riječ u IŠ o nekoj pograničnoj kasarni. Ali Kuci možda, negdje svijesno daje kao odgovor dječaka- šutnju prema ispitivaču, a možda i duboko podsvijesno, već u početku postavlja opoziciju KOLONIZATOR- DOMORADAC. Šutnja u ovom kontekstu predstavlja jedan od najbitnijih mehanizama odbrane nativnih stanovnika pograničnih prijelaza, jer ako se ne može u samom početku razviti razgovor te da vojnici “ prvo tuku pa onda pitaju”, odbijanje razgovora sa onim koji je već odlučio negovoriti ( koristiti silu) je logičan korak. Šutnja se pretvara u odbrambeni mehanizam inferiornog, a u ovoj situaciji riječ je šutnji starosjedioca koji je već pretučen bez uopšte uplitanja pojma pravde. U romanu se nastavlja govor od strane “ ekselencije” koji napominje dolazak “ čovjeka iz prestonice koji obilazi granične kasarne i otkriva “ istinu”. Dječakov otac, opet iz straha, kao odbrambenog mehanizma počinje odgovorati na pitanja. Tvrdi kako nije lopov i da je krenuo sa dječakom prema doktoru. No ta njihova “ istina” nije dovoljna za osobu iz prestonice, pukovnikom Džolom. Vode ih na ispitivanje, a


“ . . .Vrištanje za koje su ljudi kasnije tvrdili da se čulo iz žitnice, ja uopšte ne čujem.”

IV, str. 12, Kuci

Ekscelencija kako je nazvana od strane, starog čovjeka koji je iz straha iznio svoju istinu, je osoba koja ne čuje kako kaže te vriske jer nastavlja dalje Kuci, lik gleda svoja posla. Zar nije ocrtana ovde slika, historijski gledano, uvijek dešavanja koja se pojavljuju prilikom kolonizacije, a ako ne već kolonizacije, onda
zasigurno prilikom upoznavanja sa “ drugosti” koja ne pripada onima “ boljima”?
Rijetki su bili i ljudi koji su ophrvali se u Njemačkoj prema Hitlerovom režimu- odnosno Kuci potpuno uvjerljivo oslikava sliku nemoći onih koji bi mogli promijeniti jer se ne slažu sa sistemom pristupa prema “ inferiornijem” no zbog vlastitih “ poslova” ne mijenjaju sliku.
Pukovnik Džol, prilikom ispitivanja dječakovog oca kojega i ubija u toku istog pod okriljem da je prilikom agresivnosti ispitanika došlo do gužve i da je isti slučajno udario glavom od zid, te barem tako našem načelniku koji je odgovaran za kasarnu, podnosi izvještaj.
Kuci slika sliku kroz zatvorenike kakva može biti, ali isto tako, glavni i odgovorni načelnik kasarne slika kroz jedan svoj tok svijesti uvjerenje kako:

“ . . . ne postoji žena koja je živjela uz granicu da nije a da nije sanjala tamnu varvarsku ruku kako se pomalja ispod postelje i grabi je za gležanj, a ni muškarac koji sebe nije plašio slikom varvara koji terevenče u njegovom domu. . . “

( str. 17, IV, Kuci).

Ali njegovom glavnom akteru je potrebna istina, njemu je potrebno da mu pokažete varvarsku vojsku,
pa će onda i povjerovati u njihovu zločudnost. Varvari koje on poznaje, su cijeli život proveli tu,
na mjestu gdje se odigrava djelo, oni poznaju zemlju- a on i njegovi vojnici su samo stranci.
Ovdje izgleda Kuci importira, inputuje čitaocu jednu od slika, današanjice, ko su to varvari. Kucijevi varvari,
očigledno nisu ni krvi željni nativni stanovnici ali niti potpuno zalutali dio čovječanstva. Ova tvrdnja,
ova teza bi se mogla vidjeti u romanu najviše kroz lik načelnika, koji kaže za sebe da je iskopavanje ruševina jedan od njegovih hobija. On za sitne prijestupe, svoje „ kažnjenike“ osuđuje na nekoliko dana u kopanju po dinama, ali i vojnike po manjim kaznama, te nerijetko daje i finansijska sredstva istim za mukotrpni posao njegove igrarije po ruševinama. On, načelnik, ekselencija- kako je prozvan ima ogromno zanimanje za kulturu odnosno jezik, zanimanje koje ne dijele njegovi „ radnici“. On iz ruševina spašava između ostaloga, za koje on misli da je u pitanju neka javna zgrada ili hram, razne antikvitete, jedan od tih iznad njegovog je kamina- dok drugu, niz duguljastih drvenih pločica sa islikanim znacima koje nikad nije vidio, osim po tim ruševinama ali u mnogo lošijem stanju.


„. . . Elem, u nadi da ću dešifrovati pismo, bacio sam se na prikupljanje svih pločica do kojih sam mogao doći i dao djeci što se igraju ovde na znanje da ako nađu koju, svaka vrijedi po novčić.“

Nastavlja Kuci, varvari koji su stočari, nomadi, žive pod šatorima i ne spominju stalno naselje da opisuje iskopine u kojima uživa naš „ glavni akter“ načelnik. Zanimljiva je ta odluka autora da pogleda, da tačku gledišta postavi, na aktera koji je sa one strane kolonizatorske sile i da njemu dadne glavnu riječ. Ovdje naš pripovjedač, nije samo glas ovih koji su ugnjetavani već se daje i glas onima, koliko- toliko, sačuvanog razuma u pogledu svega što se dešava oko njih unutar situacije same kolonizacije. On izgleda ima opravdanje od strane Kucia za svoje stanovište prilikom kojega ne štedi stranu kolonizatora ali nema snage niti mogučnosti da promijeni ono što se dešava oko njega.

U tome nekom vremenu, na tom nekom mjestu, neko Carstvo posjeduje tihi, granični grad i kasarnu, u kojem je uglavnom do tada bilo mirno. U datom trenutku, linearnom vremenu romana dolazi pukovnik Džol, sadista, koji sa svojim vojnicima muči
„ varvare“ koji žive u blizini, i gradski načelnik je primoran da se povinuje njegovim naredbama.
Čuvari i vojnici pukovnik Džol počinju dovoditi sve više i više zatvorenika prema kojima se ponašaju kao prema ovcama u stadu. Večinom niko od zatvorenika nemaju načina da se jezično sporazumiju sa vojnicima pa je samo ispitivanje od strane njihovih čuvara prosti apsurd. Ti ljudi su sa rijeke, kako naš pripovjedač nastavlja, starosjedioci drevniji čak i od nomada- naravno da ne razumije njihov jezik jer niko u gradu ih ne poznaje dovoljno.

„ . . . A vaša istraga, pukovniče, kod nomada i domorodaca- da li je bila onako uspješna kao što ste željeli? . . . „ Da načelniće, mogu reći da smo imali izvjesnog uspijeha. . . „ „To je dobro, a možete li nam reći imamo li čega plašiti? Možemo li noću mirno da spavamo?“

Odgovor načelnik ne dobija. Ovdje je još jedno mjesto gdje jezik se pretvara u tišinu, odnosno koristi se njegov neverbalni aspekt za definisanje svih krajnosti jednoga zločina koji se odvija u ovom našem slučaju na pograničnom mjestu, gradu koji nije imenovan. Ako već imamo stereotipove vezane za varvare, ako su oni krvoločni, nepismeni, heretici, Kuci pokušava tišinom izreči cijelu količinu užasa koji se kreće oko aktera koji se svojim cijelim postojanjem trude da riješe problem, a problem za njih predstavlja takozvani barbar. Kuciev barbar, očigledno poznaje istinu i vokalizira je. Njegov domoradac ima i svoje tajne, drevne iskopine koje su mogle imati svrhu kao javne ustanove ali i kao i hramovi. On, taj nativni stanovnik ima i pismo koje školovani, monoteistički, načelnik grada ne može dešifrovati a koje se nalazi na pločicama pronađenim u iskopinama.
On je doduše i gluh i slijep na vriskove zatvorenika u gradu. No, načelnik iz krivnje i grižnje savijesti uzima pod okrilje jednu djevojku, varvarku. Njegovo okrilje nije potpuno nesebično i aseksualno, ali on smatra da će uraditi barem nešto dobra te vremenom kako se razvija odnosa povečava se i njegovo razumijevanje za nju kao osobu, ali se i povečava njegovo protivljenje protiv kolonijalizma.

„ Oslobodio sam je sramotne prošnje i smestio u kasarnsku kuhinju kao sudoperku. . .“

IV, Kuci, str. 51

U daljnjem toku on je i vrača njenom narodu, ali nakon povratka sa vojnog istraživanja, pukovnik Džol, ga osuđuje na zatvor zbog suradnje sa NEPRIJATELJEM. Uskoro se i njegova empatija prema „ varvarima“ produbljuje jer i sam okusi torturu od strane pukovnika. Pukovnik i njegova vojska odjednom napuštaju grad. Širi se iluzija kako bježe od domoradaca koji naviru. Načelnik, naš pripovjedač smiruje stanovništvo, i ostale vojnike i građane ohrabruje da dočekaju zimu. Roman se završava tako što napad se ne desi iako je prvi snijeg pao na grad.


Postavlja se pitanje, ko je kome zaista neprijatelj. Da li je otvoreni kolonizator sam, nesvjestan protivnik samog sebe, odnosno protivnik civilizacije te ne dopušta na mjestima na kojima raste nešto drugo, nešto drugačije, da se isto razvije samo zato što nije slično njemu? Ili su to u ovom romanu, u biti varvari koji žele samo da žive svoj život i koji nisu tražili išta od toga što im se nudi? U biti odgovor, retorički, daje Kuci u svome djelu Iščekujući varvare- daje glas nativnim stanovnicima iz vrlo zanimljive perpspektive- perspektive načelnika jednoga pograničnog grada koji godinama nije imao problem sa nativnim stanovnicima, sve dok se nije pojavilo lice Carstva koje ima samo jednu svetu „ dužnost“ a ona bi bila spasenje njenih građana ali i istjerivanje onoga drugoga. Borba Carstva sa nepostoječim problemom na kraju i odvlači, u slučaju ovoga djela, vojne snage iz grada jer su dobili saznanje kako ih žele napasti „ krvožedni varvari“, isti oni koji nikad niti ne dolaze, barem ne u trajanju linearnog vremena romana.

U međuvremenu prije njihovog odlaska, vojne snage na čelu sa Džolom, osim što zatvaraju načelnika- koji bi mogao jedini glas razuma sa strane Carstva, zbog opštenja sa neprijateljem, također i ruše dio grad kako bi napravili nove čelije

„ A da:“, kažem: „ vrijeme je da procvijeta crni cvijet civilzacije.“

Kuci, IV, str. 120

Iako ne postoji mnogo govora koji je dat od strane autora likovima koji nisu dio domoradačke skupine, očigledno imamo glas pripovjedača koji se od tačke nisam- zainteresovan pa do tačke mora- se- sve- ovo- promijeniti bori svim silama. Te sile možemo podijeliti na one fizičke akcije i verbalne i moralne, no nas najviše zanimaju ove verbalne. Njegovo pripovjedanje koje autor koristi da reflektira stanje jednog Carstva, su također i refleksije na značenje suživot te shvatanje dublje takozvanih varvara.
„ Kako mogu biti u pravu kada nema ni jedne jedine osobe u gradu koja odobrava moj lakomislen bijeg sa varvarskom djevojkom. . . Nije važno i ako svojim ispitivačima reknem istinu. . . Oni će ( vojska) nastaviti sa svojom mračnom rabotom. „
IV, Kuci, str. 146
Naš glavni akter, i njegov tok svijesti, se stalno, preispituju upravo kroz jezik. Dobija se jedan skalarni nivo, od skoro pa ignorantske svijesti do potpunog protivljenja koje se dešava oko njega ali i u njemu. No opet i sam kaže kako u njegovoj patnji ne postoji ništa što oplemenjuje. Da li onda ništa i ne postoji u jeziku, što bi moglo oplemeniti djelovanje kako ovih koji su došli u tuđu zemlju da bi unijeli promjene, ili ovih koji su tu i nisu imali želje da mijenjaju svoje načine života?
Možda je upravo Kucijev problem sa njegovim naratorom jer ovaj ne uspijeva da doživi potpunu bol domoradaca, takozvanih varvara, jer nikad nije uspio postati dio njih. Uvijek je bio drugačiji, te njegova „ plemenitost“ prema njima je možda samo sebični nagon koji imaju oni koji su kao malo više upučeni i kao oni koji imaju malo više sauosječanja. Možda naš, kolonizator, to upravo, unatoč svim činjenicama koje se izreknu kroz roman i hoće da pokaže. Njegovo skoro pa suludo empatsko postavljanje prema problemu, nije direktno ništa iznjedrilo osim osječaja pripovjedača da on nije kao ostali.
„. . .“ Hteo sam da živim van istorije. Htio sam da živim van istorije koju Carevina nameće svojim podanicima, čak i svoji izgubljenim podanicima. Nikada nisam poželeo da i varvare poklopi istorija Carevine. Kako da se zbog toga valja stidjeti?“
IV, Kuci, str. 229.

Umjesto zaključka

Jezik kao sredstvo očuvanja identiteta na primjeru romana Kucia, Iščekujući varvare, bi na prvostepenom nivou bila odbrana samih kolonizatora kroz lik pripovijedača unutar djela. On pokušava dozvati najhumaniji dio onoga što je ostalo od „ Carski sila“ i njihovih takozvanih poduhvata. Kao da nije sve tako crno u rukama carstva, pripovjedač kroz svoj govor prema ostalim akterima otkriva svoje nakane koje se mijenjaju od samoga početka pa do kraja romana. Mogli bi reći da ova prvostepena funkcija u potpunosti služi da izvuče najhumanije iz onoga što carstvo unutar samog djela uradilo i da istu tu plemenitu materiju personoficira kroz glas pripovjedača. Naš pripovjedač je u momentima svoga jezičnog djelovanja i anti heroj i heroj i ogledalo humora i patetičnosti ali i trag ozbiljnosti Kucievog pisanja. Postoji nešto što stoji između redova što ga čini dovoljno primamljivo bližim nego ostale aktere pod službom Carstva u romanu. Naročito je ogroman jaz između pripovjedača i pukovnika Džola koji je sve najnegativnije u službi carstva. Kuci je stvorio lika za kojeg negdje u dubini možemo reći sve o njemu, ali da je u krajnosti kukavica- ne. Drugostepeni faktor jezičke funkcije pripovijedanja autora, za mene bi tvorilo zasigurno razmišljanje o tome koliko se zaista pojavljuje jezik i govor domoradaca unutar romana- najčešće se ne pojavljuje njihov jezik. Umjesto toga jezika postoji šutnja hororističnog tipa koja samo za efekat ima još više da pojača naše suosječanje sa onima koji su mučeni i koji su dovedeni unutar grada protiv njihove volje. Nativni stanovnici Kucievog prostora za zadatak imaju da svoji akcijama naglase samo svoje postojanje. Njihova tišina i njihovo povinovanje je najveći aspekt i ukazatelj njihove „ krvožednosti“ i njihove zaostalosti. Njihova tišina pokazuje mnogo više nego njihov govor koji bi vjerovatno bio i bespotreban unutar razmišljanja ovog romana. Upravo su onda emocije koje iscrtavaju prave lične priče orijentalizma i šta je on proživio da bi dobio jedan vid identiteta. Emocije su i ono što Kuci nudi kroz svoje pripovijedanje da bi nas napomenulo upravo na besmisao nasilja i da bi nas napomenuo na ono što je ostalo ljudskoga u nama.

„ Identiteti su stoga konstituirani unutar, a ne izvan re-prezentacije. Oni su u istoj mjeri povezani s izmišljanjem tradicije koliko i sa samom tradicijom, zbog njih tradiciju moramo iščitavati ne kao beskrajno ponavljanje, nego kao “mijenjajuću nepromjenjivost” (Gilroy, 1994). To nije takozvani povratak korijenima, nego pomirenje sa svojim “koracima”. Oni proizlaze iz pripovjednog posredovanja jastva, ali obavezna fikcionalna priroda ovog procesa niti nakoji način ne umanjuje njegovu diskurzivnu, materijalnu ili političku učinkovitost, čak i ako je pripadnost, “ušivanje u priču” kroz koju nastaju identiteti, djelomice, u imaginarnom (i u simboličkom), i stoga uvijek djelomice konstruirana u fantaziji ili barem u fantazmičkom polju.“

„ KOME TREBA “IDENTITET”?“, Stuart Hall (Izvornik: “Introduction: Who Needs 'Identity'”, u: Questions of Cultural Identity, ur. S. Hall & P. du Gay, Sage, London 1996, str 1– 17.)