Sarajevo moje... Tako lijepo, a tako surovo...
"Ovu ću pjesmu da odćutim, Majko "
*Riječ mladost uvijek mi je slutila na radost. Sve dok slutnju nije pokvarila realnost.*
"Što to ništa ne piskaraš sine? "
Zna Majka da notes trpi kad me nešto stigne...
" Ne mogu, Majko... Kunem ti se svime "
A lome me brige
Prašinu sakupljaju knjige.
Danas sam tu, a sutra? Sutra me možda nema nigdje.
Izašao sam sa prijateljem,
I on i ja gledamo u pod.
Neka tuga je između nas,
Tačno joj osjetimo hod.
" Pišeš li išta novo?"
Osjetim njegov zabrinuti glas.
" Kao da mi šuti svako slovo"
A ono mi je jedini spas.
Gledam vrijeme kamo ide..
U galop se pretvara ovaj kas..
I samo misao me stigne:
"Ima li gore mjesta za sve nas?"
Eto, o tome šutim Majko
Šutim i gledam u grad.
Prešutjet' ću svako ovo slovo..
Moje Sarajevo... Tako lijepo, a tako surovo.
I ovo sam napisao, Majko
Čisto da mi ljepše snivaš.
A rado bih šutio o svemu,
Ali eto... Da mi se ti ne sekiraš
