Tog 31. svibnja/maja 1992. već nepuna dva mjeseca nisam bio u Prijedoru. Zatekao sam se u Stuttgartu, u Njemačkoj. Daleko od svoga doma, ali nigdje dovoljno daleko da te bol ne stigne.

Tih dana vijesti su stizale u komadićima – prvo šapatima, onda sve jasnije i glasnije. Čulo se da se 30. travnja/aprila u Prijedoru dogodio prevrat – da su srpske snage pod kontrolom stranke SDS preuzele vlast i praktički izbrisale sve što je prije toga uradjeno i postojalo. Govorilo se o otkazima za sve one koji nisu bili Srbi – moji prijatelji, poznanici, rodbina – Bošnjaci i Hrvati – odjednom su preko noći postajali nepoželjni.

Osjećao sam se prilično izgubljeno. Bio sam fizički siguran, ali duševno razbijen. Srce mi je bilo u Prijedoru, tijelo u Stuttgartu. Pitao sam se: kako je moguće da se sve to događa dok ljudi šute? Dok susjedi okreću glavu? Dok se pravda gubi u prašini gebelsovske propagande?

Onda je stigla i vijest o bijelim trakama. To je za mene već bilo previše. Naredba da svi nesrbi moraju nositi bijele trake i označiti svoje kuće bijelim plahtama. Zaista to nisam mogao vjerovati. Pri kraju dvadesetog stoljeća. U civiliziranoj Europi.

Znao sam što to znači – nisam trebao tražiti Opću enciklopediju Jugoslavenskog Leksikografskog Zavoda (koja mi je btw. ostala kod kuće) da bih shvatio. To je bio početak kraja za mnoge. To je bio znak da su ljudi postali meta. Dobijali su ono što bi danas rekli “target” na čelu. Znak za odstrel.

U danima i godinama koje su slijedile, potvrđivale su se najcrnje slutnje. Više od 50.000 ljudi protjerano je iz Prijedora. Tisuće i tisuće su prošle kroz logore – Keraterm, Trnopolje, Omarska, Manjača…Oko 3300 ih je pobijeno, i oko 200 njih je na isti način svoj život završilo na Korićanskim stijenama. Mučenja, silovanja, ubojstva. Masovne grobnice. Tomašica. Svijet je gledao, a mi smo brojali mrtve.

U Stuttgartu je 1992. godine bilo oko 32.000 izbjeglica. Najveći broj ih je bio sa prostora bivše Jugoslavije – najviše iz Bosne i Hercegovine, a od onih koji su bili iz BiH ponajviše ih je bilo iz Prijedora i okolice. Mnoge od njih sam odranije osobno poznavao. I svi su ispričali samo jednu priču – onu gore već spomenutu.

Izgubio sam tada neke koji su mi bili rodbina, ali i članova mog karate i kickboxing kluba, kao i mnogo prijatelja. Među njima i jednog najvećeg – Fikreta Hodžića, 15 puta uzastopno šampiona “one Jugoslavije”, vicešampiona Europe i trećeplasiranog sa svjetskog prvenstva. I sto je najvažnije – izvanrednog, jedinstvenog i nadasve poštenog čovjeka.

Onako kako je za za doktora Mladena Stojanovića, legendarnog partizanskog komandanta i narodnog heroja sa Kozare rekao pjesnik Gustav Krklec, kazao bih i ja za Fikreta. A Krklec je za doktora Mladena rekao: “Mladen je bio čovjek kakvi će ljudi tek biti”. Ja bih to izrekao ovako: “Fikret je bio čovjek kakvi će ljudi tek biti”.

Ali ne samo on, i doktor Esad-Eso Sadiković je bio zatvoren u logoru Omarska i posljednji dan pred zatvaranje logora odveden iz njega i zajedno sa još 123 druga logoraša ubijen i bačen u jamu Hrastova glavica, općina Sanski Most. Imao je 44 godine. Prije par mjeseci sam, preturajući po mojim prastarim bilježnicama, pronašao da su njegovi i sin Enis i kćerka Alma bili članovi mog kickboxing kluba posljednjih nekoliko mjeseci mog boravka u Prijedoru. Skoro da sam to i zaboravio. Inače, i sin i kćerka mu se već godinama nalaze u USA i oboje su veoma uspješni. Samo što se Enis sada zove Filip i radi u nekoj banci, a Alma se zove Veronika i poznata je doktorica. Mene se naravno ne sjećaju. A i zašto bi...

I još nešto: poslije skoro 33 godine, od jednog “našeg” čovjeka nedavno sam čuo doista za mene nešto neočekivano – da sam 1992. i ja navodno bio na nekom spisku onih koje je trebalo “likvidirati”. Upitao sam ga, “Zašto bi mene ubili? Jesam li bio nelikvidan?” pokušao sam stvar prebaciti na šalu. On mi je rekao, “Ne trebaš tražiti neki specijalan razlog. Dovoljno je to što si samo godinu dana ranije dobio specijalnu nagradu na izboru za sportaša godine grada Prijedora i što si prije toga bio na listi deset najboljih sportaša Bosanske Krajine.” I još dodao, “Oni su se plašili svih onih koje su drugi mogli da slijede”. (Nisam ga morao pitati tko su bili “oni”, sam mi je to rekao.)

Ta rečenica konačno mi je dala odgovor na pitanje koje me je mučilo više od 30 godina, a ono je glasilo: “Zašto li su pobili toliki broj prijedorskih doktora?” Počevši od doktora po imenu Željko Sikora, porijeklom Čeha, kojega su izgleda smatrali Hrvatom, što automatski značilo “ustašom”. Njega su lažno optužili da je u prijedorskoj bolnici “kastrirao srpske muške bebe“. Mučili su ga i konačno ubili u logoru Keraterm 7. lipnja/juna 1992… A nigdje nikakvih dokaza o “kastriranim dječacima”. Sve do danas.

Poslije svega, u meni se zaista pomiješalo sve – tuga, bijes, nemoć, i ono pitanje koje nikada ne prestaje: jesmo li zaista mogli nešto učiniti? Jesmo li trebali? I tko su oni koji su šutjeli, koji su znali, a nisu rekli ništa?

U međuvremenu, Prijedor je postao grad sa najvećim brojem osuđenih ratnih zločinaca u svijetu. A nije velik grad. Možda je tek peti, šesti ili čak sedmi grad po veličini u BiH.

Ipak, znam da je bilo i onih koji nisu prihvatili taj politički kurs mržnje. Ljudi koji su se borili tiho, ljudski, protiv mašinerije zla. Znam da nisu svi bili isti. Neki su uspjeli spasiti zivot nekima od svojih prijatelja. I danas ih poštujem. Ali, jedno je sigurno, nisu mogli spasiti sve.

Danas, s vremenskim odmakom, ali i s trakom istine još uvijek čvrsto vezanom oko duše, nosim bijelu traku. Ne da bi me ponovno obilježili, već da se podsjetimo – svi mi – što se dogodilo kad su ljudi šutjeli, a zlo govorilo najglasnije.

Za Prijedor. Za one kojih više nema. A previše ih nema. Za one koji još uvijek traže kosti svojih najmilijih. Za sve one koji nisu pristali na mržnju. Ne mogu i neću da šutim.